Savjetnici američkog predsjednika utvrdili su da se samo 1 posto novca iz federalnog proračuna troši na mjere i politike za koje je dokazano da imaju rezultate, što znači da se ostalih 99 posto troši više-manje napamet; a da čak tri četvrtine novca iz programa vezanih za socijalu, školstvo i zapošljavanje nema mjerljiva učinka.
Kada bismo napravili sličnu analizu za Hrvatsku, teško da bi rezultat bio puno bolji. Političari očito imaju snažan otpor prema tome da svoje postupke – javne politike koje predlažu i donose – baziraju na analizama i istraživanjima društvenih znanosti, dakle, na dokazima.
Međutim, kada bi kojim slučajem ipak odlučili poslušati što znanost – bila to evolucijska psihologija, sociologija ili pak ekonomija – ima reći, morali bi znatno promijeniti svoje postupke. Kada bi konzultirali onih desetak znanstvenih radova, koliko ih je na temu odnosa proračunske potrošnje i gospodarskog rasta u Hrvatskoj objavljeno u posljednjih nekoliko godina, morali bi istog časa prestati raditi ono što rade sada i početi sve drugačije – zapravo potpuno suprotno.
Naime, empirijski dokazi koje je prikupilo tih nekoliko različitih timova nevjerojatno su usklađeni u nalazu da politika državne potrošnje u maloj, otvorenoj i visoko euriziranoj ekonomiji kao što je Hrvatska jednostavno nema onaj efekt na gospodarski rast koji bi trebala imati u kejnzijanskom modelu, i koji možda ima u većim i manje otvorenim ekonomijama. U najboljem slučaju taj efekt je malen, a u nekim je slučajevima i negativan.
U vječitoj dilemi „potrošnja ili štednja", naša vlada, a ni prethodne dvije, nije se nikada dvoumila – radikalni rezovi nisu bili opcija, što je nedavno ustvrdio i sam premijer. Ta politička odluka oslanja se na ideju da će državna potrošnja dati ekonomiji onaj ključni poticaj koji joj treba da izađe iz recesije, kad već građani i poduzetnici preferiraju novac sačuvati „za crne dane". Svakog dana neki „protivnik štednje" zna zavapiti kako bi nam ekonomska situacija bila još teža i neizvjesnija kada bi država srezala svoje rashode.
Ideja je da se svaka kuna koja država potroši na plaće zaposlenih, nabavu roba i usluga, subvencije ili investicije, i na taj način vrati u ekonomiju „okrene" nekoliko puta, i generira povećanu aktivnost koju na kraju godine bilježimo kao rast BDP-a. Mjera tog efekta naziva se fiskalni multiplikator i, da bi državna potrošnja imala ikakvog smisla, multiplikator mora biti veći od 1.
Međutim, empirijska istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj tome nije tako. Tako jedan od radova (Ana Grdović-Gnjip) dokazuje da je u trenutku nastanka javne potrošnje multiplikator jedva 0.33 (jednu trećinu od minimalnog). Jedno drugo istraživanje (Hrvoje Šimović, Milan Deskar-Škrbić) dobilo je slične rezultate – multiplikator između 0.2 i 0.6, u zavisnosti gleda li se samo centralna ili opće država.
Treći pak rad (Ivo Sever, Saša Drezgić, Helena Blažić) pokazao je da neke vrste rashoda mogu imati i negativne učinke, poput plaća u javnom sektoru, rashoda za nabavu dobara i usluga te subvencije; dok kapitalne investicije imaju dugoročno pozitivan učinak na rast. Nadalje, dva nezavisna istraživanja (Rafael Ravnik i Ivan Žilić; te Maruška Vizek i Marina Tkalec), pokazala su da povećanje javnih rashoda u kratkom roku negativno utječe na industrijsku proizvodnju.
Da su učinci ekspanzivne fiskalne politike vrlo ograničeni u našem slučaju, moglo bi se zaključiti i „golim okom". Hrvatska već šest godina, od početka recesije, vodi takvu politiku, s godišnjim deficitima iznad pet posto. Istovremeno, ekonomija je u minusu 13 posto u odnosu na početak krize i ne pokazuje znakove izlaska na put rasta (osim u granično u posljednja dva kvartala). Očito je da nešto ne valja s tom računicom, a gornji radovi pokazuju otprilike i što.
Naravno da političari ne zapošljavaju tisuće ljudi u javnom sektoru imajući pred nosom komplicirane matematičke formule za izračun multiplikatora i drhteći noćima nad projekcijama hoće li to zapošljavanje potaknuti ekonomski rast ili neće. Kada bi im interes građana bio na prvom mjestu, manje bi trošili na plaće (najmanje efikasan način poticanja gospodarskog rasta), a više recimo na kapitalne investicije.
Zašto onda političari vole upravo one politike koje su dokazano štetne, a izbjegavaju one za koje postoje dokazi da bi dale bolje rezultate? Vjerojatno je njihova motivacija ipak nešto prizemnije prirode, a to je kupnja birača novcem koje im porezni obveznici daju na upravljanje, dok im ova "kejnzijanska priča" oko javne potrošnje koja će stimulirati rast služi samo prikladan smokvin list.
Troši ova ekipa samo na sebe , boli njih neka stbar za druge. Dobra vijest je da neće dugo