Ako se, doista, pokaže točnom informacija da se nitko od hrvatskih crkvenih i ostalih povjesničara nije predbilježio za ulaz u Tajne vatikanske arhive nakon ovotjednog otvaranja dosjea pape Pia XII., onda će to biti novi zajednički debakl crkvene i političke diplomacije. Ponajprije radi blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Jer, ako je itko trebao biti zainteresiran za taj dio povijesne građe, onda je to bila Hrvatska i to upravo u ovome trenutku, kada se dovršetak procesa kanonizacije kardinala Stepinca otegnuo upravo zbog podmetanja povijesnih falsifikata papi Franji, a koji stižu iz Beograda.
Zasad u javnost nije još izašlo ime nijednog hrvatskog povjesničara zainteresiranog za povijesnu građu o papi Piju XII., a koja je sve dosad bila bunkerirana. Možda se još i pojavi, no zna se da nijedna institucija službeno nikoga nije angažirala. Čak ni Crkva. A kako se može čuti, bilo je prijedloga da se to učini na razini Hrvatske biskupske konferencije, pa čak i u suradnji s Biskupskom konferencijom BiH, ali su se biskupi očigledno na te inicijative oglušili. Kao što se oglušio konkretno i jedan biskup na prijedlog jednog zagrebačkog poduzetnika.
Naime, nakon što je dotičnom biskupu osobno predložio da će mu financirati boravak u Rimu i kopanje po arhivima, nije ni slovca dobio kao odgovor na svoj prijedlog. Dakako, srbijanska strana ima pristup arhivskoj građi otprije, po posebnom odobrenju Svete Stolice, što će zacijelo rabiti i dalje. Bit će to još jedan poraz hrvatske crkveno-političke diplomacije kad je riječ o kardinalu Stepincu.
Rezultate prvoga vidjeli smo unatrag nekoliko posljednjih godina i to nakon što je Beograd prije toga premrežio Vatikan informacijama o Stepincu koje odgovaraju beogradskoj politici i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Slabašna hrvatska diplomacija pri Svetoj Stolici tome nije mogla parirati, a poznato je, također, da Crkva u Hrvata već godinama nema svoje jake ljude u Vatikanu i da su hrvatski biskupi na lošem glasu kao nacionalisti i materijalisti, što je sve dodatno začinilo Stepinčevu lošu poziciju.
No crkveni vrh u Hrvatskoj hitar je u priklanjanju trendovima, poput priključivanja paničarskom valu oko širenja koronavirusa, pa su dvije biskupije (u Istri i Rijeci) brzinski donijele mjere da se isprazne škropionice s blagoslovljenom vodom na ulazima u crkve, izostavi rukovanje pri dijeljenju Kristova mira i zabrani pričest na usta, tj. omogući samo na ruke. Doduše, još nisu obustavili misna slavlja, kao u nekim biskupijama na sjeveru Italije, ali očigledno su podlegle tzv. pastoralnoj razboritosti i šokirale veliki dio vjernika, koji nikako ne može shvatiti kako se upravo Crkva prepoznala među ključnim kliconošama i udarila na vlastite svetinje mjerama opreza, za koje je upitno jesu li uopće učinkovite i potrebne.
Naime, istodobno s uvođenjem mjera u crkve, njemački znanstvenici sa Sveučilišta Greifswald dokazali su da virus „najkraće živi“ na aluminiju (dva do osam sati), na metalnim površinama preživljava pet dana, a najviše voli plastiku, s koje se zaraza može prenijeti i nakon devet dana. Koliko boravi u blagoslovljenoj vodi, nije izmjereno, kao što je teško izmjeriti i gorčinu onih vjernika koji su u zabrani pričesti na usta prepoznali isključivo želju svećenika da se svećenici sami ne zaraze koronom u slučajnom dodiru s nečijim usnicama ili jezikom.
Dakako, sve je začinila i vijest iz Lourdesa, gdje su zatvorili bazene s ljekovitom čudotvornom vodom, za koju postoji više od 70 medicinski potvrđenih i dokumentiranih izlječenja, pa čuđenju takvom potezu nema kraja. Sve to pokazuje da je suvremena Crkva postala svjetovna do te mjere, da će joj uskoro i vlastito Vjerovanje postati suvišno, ne posegne li za tek objavljenom knjigom pape Franje „Vjerujem, vjerujemo“, u kojoj kaže kako „prava vjera u Oca, našega Gospodina Isusa Krista, naprotiv, učvršćuje jedinstvo, odnose, zajedništvo među ljudima što je, dakako, snagom Duha Svetoga uvijek moguće“.
Možda Duh Sveti sve malo trgne i razbuca političku korektnost „pastoralne razboritosti“. A on ima snagu zapuhati i pod skute Crkve u Hrvata i izbaciti na svjetlo dana ime nekog hrvatskog povjesničara koji se zaputio u Rim prema Tajnim vatikanskim arhivima. Onako na svoju ruku i mimo službenih institucija. Po istinu koja ondje čeka.
Kopanje po nekekvim vatikanskim arhivima bilo bi gubljenje vremena jer su povjest i kakva povjest mora biti , vec odredili razni Jakovine, Matkovine i sve ostale sirovine.