Mi, hrvatski iseljenici iz Australije, koji smo svoj teško zarađeni novac darivali Hrvatskoj, pružajući potporu dr. Tuđmanu u stvaranju samostalne države, vjerovali smo predsjedniku i ministru Šušku da će sve donacije koristiti za obranu i obnovu zemlje, kao i za prehranu izbjeglica ako zatreba. Zgražam se kao ljudsko biće što se po hrvatskim medijima, bez ikakva obzira na ljudska prava, aludira na neki kriminal i krađe ili čak optužuju pojedini ljudi (neki od njih preminuli su i ne mogu se braniti!) za kaznena djela krađe ili pronevjere novca bez ikakvih ili neprihvatljivih dokaza. Tuđman i Šušak nas nisu iznevjerili, ali ako trenutačna vlast i Mesić misle da je bilo kriminalnih, neispravnih radnji, neka sve dokažu, ali predlažem da provjere i što se događalo u razdoblju nakon predsjednikove smrti do danas. Posebno me zanimaju potvrde o navodno vraćenom novcu s računa u Londonu, na koji je 1992. godine uplaćeno 8,3 milijuna USD prikupljenih od iseljenika i od hrvatskih banaka.
Tim je riječima Ina Vukić, podrijetlom Korčulanka, koja 44 godine živi u Sydneyu (s prekidom od 10 godina, sedamdesetih godina provela je u Zagrebu) započela, ekskluzivno za Večernji list, svoju priču o slanju iseljeničkog novca na račune u Austriju, London i Hrvatsku. U razdoblju od siječnja 1992. do veljače 1994. godine radila je dragovoljno kao tajnica HDZ-a, ogranak Sydney, te obavljala brojne poslove tajništva Koordinacije HDZ-a Australije i Novog Zelanda i bila jedan od glavnih organizatora akcija za skupljanje novca za Hrvatski nacionalni fond i ostale fondove ili akcije za pomoć ratom devastiranoj Hrvatskoj (npr. Spasite djecu Hrvatske, Stepinčeva katedrala Caritasa, Akcija Žito...).
Pažljivo pratim što se u hrvatskom tisku piše o pronevjerama iseljeničkog novca i nevjerojatnim milijunskim svotama koje su pokradene. Posjedujem bogatu dokumentaciju (u to se uvjerio i VL), koju sam pohranila na više adresa i spremna sam je ponuditi za istrage kako bih dokazala da mnogi zbog svojih političkih interesa iskrivljuju činjenice i istinu te blate Tuđmana i iseljeništvo poručila je Ina Vukić.
Sama plaćala istragu
Iz svoje kuće u Sydneyu pokrenula je vlastitu istragu o hrvatskom novcu položenu na račun odvjetničke tvrtke Allen Allen i Hamsley u Londonu te došla do podataka koji govore da nije riječ o kriminalu vrha hrvatske vlasti, nego o nemarnosti i neznanju onih koji su provodili odluke u mladoj državi, a danas se, poput Terezije Barbarić (nekad Biljana Sučić), dugogodišnje djelatnice Privredne banke i Ministarstva financija, u medijima opravdavaju ili žele prikazati zaslužnima.
Potrošila sam dosta novca da bih prikupila dokumentaciju i shvatila što se sve događalo. Poklanjam je Večernjem listu da bi se čitatelji uvjerili kako se u politici može lako manipulirati ljudima i događajima ako svi oni koji znaju pravu istinu šute ili se boje za sebe.
Prikupivši sve informacije potkrijepljene službenom korespondencijom i ugovorima, Ini Vukić njezin je britanski odvjetnik potvrdio da je Republika Hrvatska u svibnju 1992. godine planirala podići zajam od 500 milijuna američkih dolara za rekonstrukciju porušenih i devastiranih područja. U priču se uključuje tvrtka Linpar Limited čiji su predstavnici tvrdili da mogu osigurati traženi kredit. Ugovor o kreditu 19. svibnja 1992. potpisali su Jozo Martinović, ministar financija RH, Ronald Adrian Powles za Allen Allen i Hemsley te Patrick J. Madden za posredničku tvrtku Linpar Limited. Prema navedenom ugovoru, koji VL posjeduje, Republika Hrvatska trebala je uplatiti na zajednički račun u Londonu 20 milijuna američkih dolara, temljem kojih će tvrtka Linpar Limited pomoći osigurati bankovne garancije za kredit od 500 milijuna američkih dolara. Posebnim člankom ugovora određeno je da se polog od 20 milijuna američkih dolara vraća Republici Hrvatskoj nakon odobravanja kredita.
Republika Hrvatska prebacuje novac na zajednički račun u Londonu koji glasi na Allen, Allen Hemsley i RH. Dijelom je riječ o novcu iseljenika s računa u Villachu, a dijelom iz Riječke i Zagrebačke banke. Ministar financija Jozo Martinović 19. lipnja 1992. zatražio je od Zagrebačke banke da devizna sredstva koja potječu od prodaje stanova u iznosu od 3.160.000 američkih dolara doznače na Westpac Banking Corporation u Londonu na račun Allen, Allen i Hemsley. Desetak dana poslije Zagrebačka banka na isti račun opet uplaćuje 1,4 milijuna američkih dolara, a Riječka banka 19 lipnja 1992. godine šalje, po preporuci ministra Martinovića, 1,84 milijuna američkih dolara na londonski račun. Navedeni novac uplaćen je preko tvrtke Oblatio AVV, vlasništvo Steve Dizdara, hrvatskog iseljenika iz Kanade. Po nalogu ministra Šuška od 29. lipnja 1992., s računa na koji iseljenici šalju novac u Villachu iz Austrije je uplaćeno 600.000 američkih dolara i 2,5 milijuna njemačkih maraka.
Ukupno je prebačeno 8.633.402,72 dolara. RH izdaje potvrdu da je taj novac, poslan preko Oblatio AVV, vlasništvo države. Ronald Adrian Powles iz odvjetničke tvrtke Allen, Allen i Hemsley bio je potpisnik tog računa i preuzeo je ulogu povjerenika hrvatskog novca. Potkraj 1992. godine Zoran Jašić, ministar financija RH, piše Allen, Allen i Hemsleyju da je Biljana Sučić, djelatnica koja je poslije promijenila ime u Terezija Barbarić, ovlaštena da izdaje upute o tom novcu uime Republike Hrvatske.
I tada izbija svjetski skandal mešetarenja novcem, u koji je uključen Ronald Adrian Powles te on gubi 40 milijuna iz Nauru Phosphate Royalities Trusta i 8,6 milijuna netom uplaćena hrvatskog novca. On je prebacivao tuđi novac s banke na banku od Londona preko Austrije do Bahama i na kraju zbog pronevjera završio u zatvoru. Na sreću, novac koji je uplatila naša zemlja brzo je pronađen i prebačen na Westminster banku u Londonu. Zbog tog skandala Hrvatska s pravom nije nastavila uplaćivati novac na zajednički račun u Londonu do iznosa od 20 milijuna dolara, koliko je bilo potrebno da bi se dobio kredit od 500 milijuna. Dakle, nije bilo ništa sumnjivo ni kriminalno s naše strane, nego je Hrvatska, zbog skandala i optužbi protiv Ronalda Adriana Powlesa iz tvrtke Allen, Allen i Hemsley, koji je bio povjerenik RH, odustala od kredita.
Ina Vukić tvrdi da su je tada nazivali brojni australski i britanski novinari istražujući podrijetlo hrvatskog novca. Obavijestili su je da je 13. studenoga 1992. godine s Bahama preko Bank Austria Graz novac prebačen u London, o čemu je čitala i u knjizi Allens Affair, autorice novinarke Valerie Lawson.
O aferi i knjiga
Imam korespondenciju u kojoj stoji da je Allen, Allen i Hemsley želio vratiti novac u Hrvatsku potkraj 1992. godine. Tada im Biljana Sučić piše da tih 8,6 milijuna dolara prebace na račun broj 35788078 u Midland banci u Londonu. Britanski odvjetnici traže potom da se prije slanja novca pošalju dokazi o stvarnim vlasnicima sredstava kao i o tvrtki Oblatio AVV.
Tada Stipe Dizdar, vlasnik tvrtke Oblatio AVV, zabranjuje prebacivanje novca u RH dok se, kako je naveo u dopisu, "ne riješe neke stvari". Potom Dizdar, nakon razgovora s Privrednom bankom Zagreb, šalje poruku da nema ništa protiv vraćanja novca u Hrvatsku. Međutim, Allen, Allen i Hemsley misle da to nije dovoljno i žele sve riješiti sudskim putem. Dizdar šalje dokumentaciju o svojoj tvrtki, ali u Londonu nisu zadovoljni jer imaju informaciju da je tvrtka Oblatio AVV Aruba potkraj 1992. godine otišla u stečaj te da nove Oblatio tvrtke možda nisu iste. Godine 1994. u London stiže i vijest da Biljana Sučić boluje od raka. Sredinom studenoga 1995. Stipe Dizdar poručuje u London da je ministar Martinović umro i da nitko ništa ne zna o tom novcu.
Vratit ćemo novac
Saga o hrvatskom novcu se nastavlja, kaže Ina Vukić, pa u razdoblju od 6. prosinca 1996. do 7. veljače 1997. godine Allen, Allen i Hemsley šalje u Zagreb, na adresu Miroslava Šeparovića, ministra pravosuđa, tri pisma u kojima traži naputke o povratu novca te kopije u Ministarstvo financija na Tereziju Barbarić.
Premijer Mateša osobno je zadužio ministra Šeparovića za povrat novca u Hrvatsku. Ne primaju odgovor, pa iz Londona 22. svibnja 1997. pišu premijeru Zlatku Mateši. Žele odrediti sve što je potrebno za prebacivanje novca u Hrvatsku te traže da im se potvrdi da su "Jozo Martinović i Biljana Sučić umrli ili više nisu potpisnici računa u Londonu" .
Oni očito nisu bili obaviješteni da je Terezija Barbarić, kojoj šalju dopise, ista osoba, samo sada se više ne zove Biljana Sučić. Pitam se: zašto je gospođa promijenila ime i prezime? Jer, s udajom se valjda zadržava ime komentirala je Ina Vukić. Već 26. srpnja 1997. dobivaju odgovor od ministra Šeparovića u kojem prihvaća povrat novca u Hrvatsku te ih informira kako za RH nije prihvatljiv transfer novca akreditivom, nego bankarskim garancijama. Priča se bezuspješno nastavlja dalje pa Allen, Allen i Hemsley slučaj predaje 1999. godine Visokom sudu u Londonu tražeći da im se isplate troškovi poslovanja od 128,807 tisuća funti, a ostalo će prebaciti u RH.
Vidjevši u australskim i engleskim novinama da pišu o tom slučaju, sama sam angažirala odvjetničku tvrtku Edwin Coe iz Londona jer sam se željela uključiti u sudski proces i voditi brigu o novcu koji je poslan iz iseljeništva preko Villacha u London. Pisala sam dr. Franji Tuđmanu i sve što sam doznala prenijela sam predsjedniku. Nakon nekoliko dana primila sam odgovor iz Ureda predsjednika. Rečeno mi je da je žalosno što je cijeli proces vraćanja novca RH vođen neprofesionalno i neodgovorno, o čemu Tuđman nije bio upoznat te su pokrenuti pregovori da bi se zaustavila sudska parnica u Londonu. U zemlju se vratilo više od 11 milijuna dolara jer se toliko nakupilo s kamatama. Borislav Škegro kao ministar financija sudjeluje u pregovorima. Na žalost, Tuđman umire i ja se povlačim iz sudskog procesa jer mi je prije njegove smrti obećano da će se novac vratiti u RH i meni je to bilo dovoljno zaključuje Ina Vukić
Tuđman nije znao za aferu dok mu Ina Vukić nije javila Večernji je list 3. veljače 2000. godine pisao da na tajnom računu u Londonu Hrvatska ima oko 11 milijuna dolara, ali tada Terezija Barbarić nije ništa željela govoriti za novine dok, kako je naglasila kao djelatnica Ministarstva financija, ne upozna novog SDP-ova ministra Matu Crkvenca sa slučajem.
U jednom hrvatskom tjedniku prošli tjedan T. Barbarić tvrdi da je uspjela državi vratiti novac iz Londona u proračun. Mislim da zaslužujem, kao iseljenica koja je iz vlastitog džepa isplaćivala odvjetnike i brinula se o hrvatskom i iseljeničkom novcu, da mi se, kao i građanima Hrvatske, pokažu potvrde o povratu novca, a s time i prekine priča o kriminalu s iseljeničkim novcem na računu u Londonu. Kao što se može vidjeti iz svih dokumenata koje posjedujem i iz moje priče, riječ je o britanskom mešetaru koji je prevario hrvatske dužnosnike, a oni su potom bili nestručni i spori u rješavanju slučaja.
I to je primjer kako je bilo teško stvarati državu i stručne državne službe, a danas mnogi to podcjenjuju i govore o milijardama ukradenima iz iseljeništa, što je laž bez presedana poručuje Ina Vukić.