Tražim od nove Vlade da mi vrati sve uloženo u brodogradilišta!

Ni nakon dvije godine pregovora sadašnja vlada nije uspjela privesti kraju privatizaciju hrvatskih brodogradilišta i taj delikatan posao ostavlja nasljednicima. Kupac splitskog škvera, samoborski DIV, najavio je da će povući iz posla ako se ugovori na zaključe do kraja siječnja iduće godine. Danko Končar, kupac 3 maja, Brodotrogira i Kraljevice nije spominjao nikakve rokove, ali nedavno je iznio niz primjedbi na prijedlog vladina kupoprodajnog ugovora. Iz programa restrukturiranja za tri brodogradilišta proizlazi da bi Danko Končar narednih pet godina trebao u njihovo restrukturiranje uložiti 6,6 milijardi kuna, dok bi država preuzela ukupno 9,7 milijardi kuna obveza. Takav dogovor omogućio je Vladi da ovo ljeto uspješno zatvori sve pregovore sa EU, ali škverovi su i dalje tamo gdje jesu: sa milijardama kuna gubitaka i stečajem nad glavom ako ih država ne proda prije ulaska u EU. U razgovoru sa Obzor, Danko Končar, koji se obogatio na rudnicima kroma u Južnoafričkoj Republici, objašnjava zašto misli da bi bilo najbolje da se krene u novi krug privatizacije.

Nedavno ste u intervjuu kazali kako bi bilo dobro da nova vlada raspiše novi natječaj o privatizaciji brodogradilišta. Prije par dana, sličnu ideju iznio je i Slavko Linić koji bi prodao samo prateće djelatnosti. Može li se ići u novi natječaj s obzirom na obaveze koje su dogovorena sa EU?

To nije novi natječaj, to je dijametralno suprotno onome što je bilo do sada. Država je bila i ostala vlasnik pomorskog dobra, a ono ne uključuje samo zemlju nego i nekretnine na toj zemlji. To se nije prodavalo. Time padaju u vodu sve teorije da netko može doći u posjed zemlje i pretvoriti ga u turističko zemljište jer država ostaje vlasnik pomorskog dobra, dok god se ne promijeni zakon, a neće jer je u cijeloj Europi tako.

 Ne dobivate vlasništvo nad pomorskim dobrom, ali dobivate koncesiju na sto godina, Zar to nije dovoljna sigurnost za investitora?

Ne dobivam ja koncesiju nego škver. Brodogradilište ima koncesiju za obavljanje brodograđevne djelatnosti na pomorskom dobru koje ostaje u vlasništvu države. Kad govorimo o privatizaciji onda je to krivi pojam. Ništa se ne privatizira tamo osim da dolaziš kao investitor i kupuješ pravo obavljanja djelatnosti na imovini sadašnjeg i budućeg vlasnika.

U startu je natječaj tako postavljen. Čime su vas škverovi privukli, kako gradnja brodova može biti isplativa vama a ne može državi?

Ne kažemo da ćemo biti uspješni ali mislimo da imamo šanse i znamo kako škver učiniti ne gubitašem. To je mukotrpan posao, ako se zna da za gradnju jednog broda Kinezi troše tristo sati rada i naši tri tisuće onda se to mora srediti. Ne mogu li naši dovest ću Kineza da ih nauči kako. Drugo, ne može gradnja brodova biti jedina djelatnost škvera, zašto ne bi proizvodili i druge proizvode, stupove za vjetroelektrane naprimjer, uvodili treće djelatnosti i slično. Treba nadodati niz drugih stvari koje bi bile ventil koji treba koristiti za teška vremena.

Vratimo se Linićevu prijedlogu koji vas očito nije iznenadio. Zar se stvari mogu sada vratiti na početak?

Nije me iznenadio. Svaki političar ima svoja razmišljanja i rješenja. Budući da će on verojatno biti član nove vlade i priča se ministar financija jasno je da ima neku svoju viziju, potječe iz grada gdje radi i djeluje 3 maj, pozna materiju, ima neka svoja rješenja i u tome nema ničeg ni čudnog ni strašnog za mene. Ja sam uvijek za to da svaku ideju treba staviti na stol i analizirati, ne samo od mene nego i drugih. Prijavili smo se na natječaj, vlada nas je izabrala kao najpovoljnijeg ponuđača, napravili smo program restrukturiranja, mijenjali ga i dorađivali prema dogovoru sa nadležnima u Bruxellesu. Prošli smo mukotrpni put, u tom procesu potrošili solidne novce, ali mi nismo krivi što nije došlo do potpisivanja ugovora i zato je normalno da nas nova Vlada obešteti za ono što smo stvarno potrošili. Mi možemo dokazati da je ugovor koji smo dobili u početnoj fazi i ima tu klauzulu kao da su početne teze. Ne znam detalje koji stoje iza izjava g. Linića, ali ne vidim ništa strašno u tome da se krene na drugi put. Možda je taj drugi put bolji put. Ne znam detalje, teško je špekulirati i donositi odluke. Ima puno stvari koje nova vlada mora pojasniti. Jednostavno ne vidim ništa strašno da se iznesu na stol i druga rješenja koja će biti prihvatljiva za sve i donijeti bolje sutra.

Europska komisija je jasno iznijela svoj stav. Ako se ne potpiše privatizacijski ugovor do sredine lipnja 2013. škverovi moraju vratiti milijarde kuna potpora, a to znači njihov siguran stečaj.

Samo bi dodao jedno, to je papir, papir se može mijenjati.

Jeste li razgovarali sa Linićem oko toga?

Nismo se našli posljednjih mjesec dana, ali znam da ti ugovori sa Bruxellesom nisu sveto pismo.

Objavljeno je da ste ušli u pregovore sa Diokijem o kupnji LNG terminala na Krku. Je li vam taj biznis sada isplativiji od škverova?

Kad se stvari promotre hladno, onda treba reći samom sebi da je gotovo sigurno da se samo s božjom pomoći može povratiti svako ulaganje u brodogradnju, a kamoli da ćeš zaraditi. Neću sad ulaziti u detalje čime sam se vodio kad sam prije tri godine ušao u ovaj projekt, ali kad se nečim baviš tri godine počneš to osjećati dijelom sviga tijela. Svjestan sam da neću zaraditi na brodogradnji, zaradit ću na nečem drugom i uvijek je to tako.

Je li ovo najava vašeg povlačenja?

Ne! Samo mislim da je došlo vrijeme da se ponovo sjedne za stol, da za stol dođu sve ideje koje razni ljudi mogu generirati iz raznih uglova. Ako sam ja i dalje potreban i ako će biti novi natječaj razmislit ću hoću li se javiti. Možemo govoriti i o ideji da se ujedini gradnja brodskih motora.

Jeste li se možda uplašili čvrstih obaveza koje je nametnuo EU?

Govori se da je Bruxelles nametnuo rješenje o naknadi za koncesiju, a to nije istina. Ni u jednom dokumentu koji je Hrvatska potpisala ili dobila u obliku pisma iz Europe nigdje ne stoji da se koncesija plaća 1 posto na bruto prihod. Mi imamo sreću da to nije ušlo u službene dokumente, jer je tih 1 posto naknade pitanje jedne kulture razmišljanja. Još je 2004. donesena uredba da se koncesija plaća 1 posto od bruto prihoda, ali to nikad nije saživjelo, nikad škverovi nisu plaćali koncesiju i sad se odjednom treba plaćati 1 posto.

Sad se definiraju nova pravila zbog dolaska privatnog vlasnika.

Moram postaviti pitanje mogu li brodogradilišta živjeti kao odvojeno tijelo? Oni su i dalje dio ovog društva, oni i dalje moraju biti tretirani kao hrvatska vrijednost. Država mora donijeti odluku da li je brodogradnja u interesu Hrvatske ili nije, ako nije zatvorimo ih i gotovo, ako jest država ne može reći jučer sam gledao kroz prste, a danas neću jer je došao netko tko će podmetnuti leđa i sad ga treba opaliti, došla je kokoš koju treba očerupati. Hrvatska nikad nije raščistila sa time prihvaća li ili ne privatno vlasništvo. Čak i kad govorite s običnim ljudima, svima je primarno ‘oderi ga’, ali takav stav sugerira vlada.

Da li je koncesijska naknada od 1 posto jedini razlog zbog kojeg prigovarate vladinu prijedlogu ugovora o privatizaciji?

Nije. U ugovoru stoji obaveza investitora da za svakog otpuštenog radnika od njega naplati 150 tisuća kuna kazne.

Sindikati kažu da je kazna predviđena za nezakonito otpuštenog radnika, otkazi se mogu uručiti i na temelju zakona, sa otpremninama i drugim obvezama.

Ako je država ispregovarala sa EU da se smanje kapaciteti, to znači da morate dio radnika otpustiti. Vlada mora ispregovarati programe za prekvalifikaciju za tu vrstu radnika, ne može sve svaliti na privatnog investitora i reći mu ‘hahaha tko ti je kriv što si uzeo škver’ kao što su rekli za Amerikance u željezari Sisak. Mi moramo mijenjati odnos, ako je privatno vlasništvo dozvoljeno, onda se moraju znati pravila igre. U tom prijedlogu ugovora u prvoj klauzuli stoji da je ugovor poslovna tajna. Ne znam kako je došlo do toga, čemu ta tajnovitost ako se država bori za jasne ciljeve.

Nije običaj da se u vrijeme pregovora detalji iz ugovora iznose van. Kad se to dogodi obično se taj postupak tumači kao pritisak na drugu stranu.

Idemo graditi normalno društvo, normalno je da sve bude na stolu. Zašto se mora stalno imati neke tajne, sakrivati nešto od nekoga. Čisto iz svog iskustva, najpametniji posao napravio sam kad je sve bilo otvoreno, nije bilo zakulisnih igara, nije bilo skrivenih namjera.

Mislite li da se u ovoj fazi mogu mijenjati uvjeti iz natječaja? Rekli ste da bi od nove Vlade tražili obeštećenje za dosadašnje troškove u procesu privatizacije ako se ugovori ne zaključe. Koliki su ti troškovi?

Previše sam toga doživio da bih rekao ‘tu nema promjena’, jer promjene su uvijek moguće. Možemo ih formalno prikazati u jednom obliku a u stvarnosti u drugom. Svatko ima pravo na vlastito razmišljanje i ako ne dođe do privatizacije u onom obliku u kojem je dogovoreno onda je fer i ljudski da se kaže ‘mijenjajmo put, pogledajmo koliko si potrošio, evo ti novce nazad’. U onom času kad me država izabrala za partnera i kad sam dao bankovnu garanciju, od toga dana počinje obaveza države prema meni.

Kako gledate na dužniku krizu eurozone i poziciju Hrvatske?

Kod svake krize ključno je pitanje kako si strukturiran. Ni ja ni moje firme nemamo ni kune kredita, sve što imamo platili smo u kešu i nešto gotovine još imamo. Moje poslovanje isključivo je u dolarima. Kad govorite o škverovima, napravili smo analizu koja je pokazala da 50 posto gubitaka dolazi od nerealnog tečaja eura i kune, jer je kuna precijenjena. Kad pitate odgovorne ljude zašto je tako odgovaraju da mi imamo stotine tisuće ljudi koji su uzeli kredite s valutnom kaluzulom, a njihov je zadatak bio da upozori banke i kaže im da ne mogu to činiti – pa ovdje je kuna platežno sredstvo. Jasno je da ta politika i to izmotavanje dovodi Hrvatsku u situaciju koja je ekonomski neodrživa. Prošao sam to u Rusiju, oni su držali rublju dok nije došlo do kraha i onda je rublja skočila sa 7 dolara na 30. Odjednom je uvoz postao preskup. Danas Hrvatska više uvozi nego izvozi, to u ekonomskom smislu znači da Hrvatska izvozi radna mjesta. Imamo 300 tisuća nezaposlenih, 1,2 milijuna penzionera od kojih bi pola trebalo vratiti na posao. Osnovni cilj svake vlade u bilo kojoj državi je stvaranje radnih mjesta, ali to se ne smije činiti deklarativno. Mi imamo valutni sistem koji valorizira kada se negdje drugdje proizvodi i uvozi. Jasno je da ljude koji su uzeli kredite sa valutnom klauzulom treba na neki način kompenzirati, ali to je samo izgovor da bi se nekima omogućio jeftin uvoz. Dužnicima treba pomoći da tu krizu prebrode, ali ne treba državu držati u zatočeništvu zbog toga.

Što je biznis budućnosti u Hrvatskoj?

Mi Hrvati tvrdimo da smo najpametniji na svijetu, na neki način to bi se moglo dokazati sa mnogim stvarima, ali kada to treba pretočiti u akciju nema je. Hrvatska je jedna od vodećih nacija po broju prijavljenih patenata. Ne kažem da svaki vrijedi, možda nijedan ne vrijedi, ali bitno je da druge nacije uzimaju tuđe ideje i pretvaraju ih u aktivnost. Kinezi nisu znali graditi brodove, sada se 40 posto brodova gradi u Kini, sve je tamo gdje čovjek ulozi svoj trud i pamet. Kod nas je novac otišao na socijalu, financiranje penzionera, zadatak je države da stvore radna mjesta, a da dio penzionera pretvori u radnike, ekonomski ga stimulira da rade. Treba razmišljati i onda nema potrebe da porezna uprava dolazi i gura ruku u džep tamo gdje ne treba. Treba biti fer društvo prema svakome, ako su potrebna pravila igre postavimo ih da ih svi znaju. Ljudi će se prilagoditi, ako ta ne funkcioniraju mijenjajmo ih.

Ušli ste u pregovore sa Diokijem i Robertom Ježićem oko gradnje LNG terminal na Krku? Jeste i se dogovorili?

Nije tajna da smo se sastali i razgovarali, ali nismo se oko cijene suglasili. To je uvijek pitanje trgovine, da li mi se isplati. Nisam ja jedini na svijetu, ne moram ući u taj posao niti sam bogom dan. Sve je stvar rizika. Kada nešto kupujem uvijek kalkuliram situaciju koja se zove najgori slučaj, a to je koliko mogu dobiti da tu zemlju moram prodati. Moj stav je da ću ući u investiciju po cijeni koju ću moći dobiti ako je sutra prodajem. Ne radi se o špekulaciji već o tome da ne želim izgubiti.

Objavljeno je da bi vaša investicija u terminal na Krku iznosila milijardu eura. Jeste li sami u tom projektu, imate li partnere?

Nisam još došao u fazu pregovora sa partnerima, ali neću u tom poslu biti sam. Prvo želim vidjeti da li se isplati kupovina zemlje, a odlazak kod partnera koji imaju kapitala i dodatni interes da ulože sljedeća je faza.