Poslije atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, koji je u Sarajevu 26. lipnja 1914. izvršio srpski terorist Gavrilo Princip, Viteško alkarsko društvo u Sinju (u nastavku VAD) objavilo je osmrtnicu:
„NAD PRERANIM GROBOM NJEGOVE CARSKE I KRALJEVSKE VISOSTI
FRANJE FERDINANDA I PREJASNE MU SUPRUGE VOJVOTKINJE
SOFIJE HOENBERG
Uzor dobrote, plemenitosti, ljubavi, uma i volje; neumorni trudbenik na polju napretka, slave i veličine naroda Naše silne Države; jaki ogranak Slavne Vladajuće Dinastije; mlad, poletan, proničav, ustrajan, pun plemenitih snova; najmilija nada naroda, Carstva i Prejasne Dinastije pade sa svojom uzornom suprugom od zločinačke, ubojne ruke, koja, željna plemenite krvi, ugasi time Sjajnu Zvijezdu što preblago svijetlila na Našem obzorju.
Viteško – Alkarsko – Sinjsko – Društvo
koje, kao historična narodna ustanova, u Njemu gledaše svog budućeg moćnog zaštitnika, danas, raskidana srca, tuguje nad Njegovim grobom...
U Sinju, dne 4. srpnja 1914.
Viteško – Sinjsko – Alkarsko Društvo"
Ratna Alka 1914.
VAD je na samom početku rata pokazao da neprijeporno i dalje stoji uz carsku i kraljevsku austrougarsku vlast i da njegovi članovi žele aktivno doprinositi zajedničkoj vojsci i zajedničkoj pobjedi. Alkarski vođa Vicko Grabovac i petnaest alkara bili su za Mjesno vojničko carsko i kraljevsko zapovjedništvo „spravni vršiti dobrovoljno prijavnu službu u Sinju i okolici", ali i na izvršenje drugih naloga te na raspolaganje staviti svoje konje. Iako je rat počeo početkom kolovoza 1914., Alka se te godine ipak održala 18. kolovoza, kao i do tada, na carev rođendan. Zbog „nastalih prilika nije bilo vanjskoga svijeta [...] nego samo mnogobrojno vojništvo uz tamošnje općinare [...] te [...] je vođa alkara pozvao zastupnika da pusta vojnike koji nemadu platiti da besplatno sjednu na sjedala."
Alkarsko natjecanje 1915. održano je uz nazočnost visokih uzvanika iz društvenog i vojničkog kruga, „mjesnih i okolišnih svećenika", građana, činovnika, vojnika te „više stotina naroda iz krajine i gostiju." Vođa Grabovac, kao i prijašnjih godina, u svom govoru „u najljepšem sjaju osvjetljuje [...] ljubav i odanost naroda naprama slavnom Habsburškom Domu i obljubljenom Vladaru." Ovaj se put osvrnuo i na uzroke rata sa zgražanjem, napomenuvši „vjerolomstvo naroda protiva kojemu na poprištu stoje med ostalima i hrvatski sinovi, da se bore, da ginu za svoga Vladara i prejasni mu Dom."
Osamnaest je članova alkarske uprave i alkara bilo mobilizirao diljem ratišta. Alkarski vođa Vicko Grabovac u činu vodnika (zugsführera) nalazio se u okolici Kotora. Prigodom boravka na dopustu sazvao je 17. travnja 1917. sjednicu VAD-a. Zbog njegova izbivanja te izbivanja većeg broja članova uprave i alkara, u Društvu je nastao „dostatni zastoj" te je tome trebalo „doskočiti to osobito obzirom na ovogodišnju proslavu Previšnjeg Rođendana." Vođa je upozorio i na „odnošaj koji je vezao Alkarsko Društvo naprama okrunjenoj Glavi." Predložio je Društvu da se izabere privremena uprava dok su on i ostali članovi na ratištu, što je Društvo prihvatilo. Unatoč tome, tajnik VAD-a obratio se 25. srpnja 1917. zamolbom Slavnom carskom i kraljevskom kotarskom poglavarstvu u Sinju da zatraži vojnički dopust za osamnaest alkara i članova uprave, „da isti uzmognu na vrijeme naći konje, uvježbati ih i sudjelovati na alci." Za vođu Grabovca zatražio je mjesec dana dopusta. Iako su se alkari i članovi alkarskog vodstva nalazili diljem ratišta, njihovoj je molbi udovoljeno i većina ih je sudjelovala u alkarskim svečanostima, na čelu s vođom.
Alkarsko natjecanje 1917. održano je 17. kolovoza, na dan rođenja novog cara Karla I. Habsburškog. Prije alkarskih svečanosti na alkarskom je trkalištu otkriven spomenik Franji Josipu I. koji je „sučelice onom kamenu motrio alku". Na spomeniku je bila i spomen ploča „izrađena u lijepom bijelom mramoru, dok je bista bila u crnom domaćem mramoru, a sve je bilo ograđeno ukusnom željeznom ogradom na podlozi od bijelog mramora."
Još je jedan događaj obilježio te svečanosti: „U onom velikom patriotskom zanosu vođa alkara ponudi svoga šarca austrijskom namjesniku Attemsu, a ovaj u gala-uniformi uzjaši konja, postavi se na čelo alkara i povede slavodobitnu vojsku u varoš." Inače je zbog ratnih aktivnosti za ovu alku bio problem pronaći konje. „Godine 1918. bilo je kao i prošlih godina, od kada je Austrija zaposjela Dalmaciju. Starci pričaju da nije bio propušten nikakav znameniti događaj u habsburškoj kući a da alkarsko društvo nije izvršilo svoju 'patriotsku dužnost'".
Završetkom Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska se raspala, a hrvatske zemlje, nakon neuspješnog stvaranja Države SHS, ušle su 1. prosinca 1918. u sastav novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U Sinju je tim povodom održano veliko slavlje: „Varoš je sva osvanula okićena barjacima troimenog nam naroda. [...] Staro i mlado, muško i žensko, pohrlilo je, da dade oduška svome oduševljenju. Klicalo se je kralju Petru i nasljedniku Aleksandru, srpskoj vojsci itd. Na trgu oslovio je narod prof. dr. fra Krsto Bulat, koji je pjesničkim riječima pozdravio osvetnike Kosova. Uz urnebesne poklike kralju Petru odsvirana je srpska himna 'Bože pravde'."
Pobjednička srpska vojska nakon ujedinjenja zaposjedala je Hrvatsku, a njihove su trupe ušle u Sinj 17. prosinca 1918. Evo kako su srpski vojnici doživjeli doček u Sinju, samo četiri mjeseca nakon što je na alkarskom natjecanju slavljena habsburška kuća: „Kada je prvi put stupila na cetinsko tlo, u decembru 1918. godine, pobedonosna srpska vojska, dočekala ju je u svečanom ruhu i Alka. To je bilo jedne kasne jesenje noći osvetljene punom mesečinom. Vojska je dočekana na stanici od čete sinjskog sokola i od hiljada građana i seljaka iz okolice, i koji iskitiše oficire lovor-vencima, a momke cvećem i zelenilom. Uz svirku glazbe i bakljadu, kroz svečano iskićenu i rasvetljenu varoš, uputila se junačka vojska jedna četa XIII. puka predvođena od rez. kapetana učitelja B. Miloševića na trkalište Alke.
Dah je stao vojnicima
Tu se vojska postrojila i nije mogla da vidi iza mosta postrojene alkare. Najednom uz zvuk rodoljubivih davorija, u plamenu bakljade i sjaju mesečine, počeše se sa mosta pojavljivati kršni cetinski momci sa kremenjačama na ramenu, handžarima i kuburama za pojasom, buzdovanima i štitovima defilujući oštrim korakom pred nepobedivim junacima... Neopisiv je taj trenutak, a trebalo bi imati umetnički kist da se opiše onaj veličanstveni moment, kada se počeše pojavljivati hitri konjanici alkari u starinskim bogatim nošnjama i uz zvuk srebra i zlata, u blistajućim i odsevajućim srebrnim i zlatnim nakitima, sa visokim konjima... Dah je stao vojnicima i buljili su neodređenim pogledima u tu divnu sliku. Mnogi se je srpski junak preneo duhom u pričanja naših narodnih pesama i gledao u onim konjanicima oličene svoje stare junake... U potpunoj noćnoj tišini uz svetlucanje srebra i zlata puni mesec osvetljavao je uz pomoć žive vatre bakljade ukočena lica junaka sa Kajmakčalana i Rudnika, a u očima im je sjalo zadovoljstvo i ushit nad nezaboravnim, plastičnim i mističnim slikama divne noći, nad slikama koje su se jedna za drugom ređale – ko priče iz davnih junačkih prošlih vremena... Jedan je junak, kad je opazio vojvodu, glasno uskliknuo: 'Prenašam se u davna vremena i pričinja mi se da u ovom junaku gledam knjaza Miloša...' A komandir čete ovako je završio svoj izveštaj komandi: 'Videsmo po pustom svetu svašta, doživesmo svega. Ali ovo što videsmo u Sinju ne doživesmo nigde'.''
>> U filmu o Sinjskoj alki i bitki iz 1715. glume pravi alkari i svi su morali pustiti brkove
>> 300 godina Sinjske alke: Alkari i Ana Rucner u Sinju snimili spot
Lažljivi oportunisti bez premca.