Od kada smo polupredsjednički sustav izmjenama Ustava 2000. zamijenili parlamentarnim, s tim da su “fikus-predsjednicima” ipak ostavljene važne ovlasti, čak i u vrijeme nekonfliktnog Ive Josipovića bilo je sukoba na relaciji Pantovčak – Banski dvori. Kako ih onda ne bi bilo za mandata “kaktus-predsjednice”. I svaki put to bi dovelo do inicijativa za sužavanje ovlasti predsjednika države, u korist čistog parlamentarnog sustava u kojem bi se predsjednik birao u Saboru, dok bi njegova funkcija bila svedena na protokolarnog “manekena”.
Jesu li prijepori kojima svjedočimo loši ili dobri i treba li zbog toga ići u promjene? Svakako nije dobro da premijer i Vlada vode svaki svoju vanjsku politiku jer to ostavlja shizofren dojam. S druge strane, u okolnostima kad je oporba nikad slabašnija te je opterećena vlastitim egzistencijalnim brigama, nije li dobro što ipak postoji korektiv, s najjačim političkim legitimitetom, koji radi pritisak na Vladu oko ključnih pitanja važnih za budućnost države? Jesu li sukobi na vrhu posljedica sustava, osobnih karaktera, zajedničke stranačke prošlosti, a može se očekivati i budućnosti, ili spoj svega pomalo?
Ustav propisuje da Vlada vodi i vanjsku politiku, ali i da predsjednik Republike i Vlada surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Pa onda, što se tiče sudjelovanja u institucijama EU, da nas u “Vijeću i Europskom vijeću zastupaju, sukladno svojim ustavnim ovlastima, Vlada i predsjednik RH”. Sukobi su, dakle, sistemski uračunati. Jesmo li zbog toga na gubitku i što bismo dobili time da su pojedine ovlasti koncentrirane u jednoj osobi, bilo predsjedniku države ili premijeru-kancelaru? Treba li mijenjati aktualni “četvrtpredsjednički” sustav “zaprljan” predsjedničkim ovlastima.
Četvrtpredsjednički sustav
SDP-ovac Peđa Grbin još je lani u studenome predložio da se – umjesto što se troše milijuni na izbore za državnu funkciju bez stvarnih ovlasti te stvara latentan sukob koji dodatno opterećuje funkcioniranje države – počne razgovarati o izboru predsjednika države u Saboru. Za Novi list je dodao: “Iza nas je 17 godina, isprobali smo sve političke kombinacije i – ne ide. Sada prvi put imamo i predsjednika i premijera iz HDZ-a i opet ne funkcionira”.
Saborskom odboru za Ustav još 2008. to je predložio Žarko Puhovski, ali je ustavnopravni autoritet Branko Smerdel u svom znanstvenom radu 2009. podsjetio da je prvi u veljači 2008. o tomu pisao profesor Smiljko Sokol u kolumni u Večernjem listu: “Četvrtpredsjednički ili parlamentarni sustav”. Sokol je predlagao sužavanje ovlasti predsjednika, zadržao bi poziciju vrhovnog zapovjednika te ovlasti u predstavljanju zemlje i u vanjskoj politici, ali uz supotpis predsjednika Vlade te bi mu uzeo nadzor i kadroviranje u sigurnosnoj službi. Ali, po Sokolu, predsjednika bi i dalje birali građani.
Bit problema “četvrtpredsjedničkog sustava” iz 2000. je u “osebujnoj kohabitaciji predsjednika Republike i Vlade” jer se od njih traži suglasje za sva pitanja međunarodnih odnosa i vanjske politike te državne sigurnosti. Ali Ustav ne daje rješenja kako postupiti u slučaju ako se predsjednik Republike i Vlade ne slože o pitanjima o kojima, prema Ustavu, moraju suodlučivati, piše Smerdel i dodaje kako Sokol priznaje da je sustav relativno glatko i uspješno godinama djelovao. Čemu onda profesorsko zanovijetanje, retorički se pitao i Sokol, odgovorivši kako to treba zahvaliti Stjepanu Mesiću “koji se vrlo obzirno i restriktivno, rekao bih i samoograničavajući se, koristi svojim velikim ustavnim ovlastima”.
Zatim je anticipirao aktualnu situaciju: “Zamislimo, međutim, da za sedam godina, u današnjem ustavnom sustavu, moraju kohabitirati Sanader i Milanović (nebitno je pritom tko bi od njih bio predsjednik Republike, a tko predsjednik Vlade) što nije samo teoretska mogućnost. No neovisno o prethodnom primjeru postavlja se načelno pitanje – što ako se na ovim funkcijama sučele dvije snažne osobnosti, politički izrazito suprotstavljene. Hoće li tada doći do blokade izvršne vlasti i svojevrsne političko-ustavne krize?”, pitao je Sokol i optimistično odgovorio: “Mislim da vjerojatno neće jer bi hrvatska politička javnost u takvim situacijama djelovala pritiskom na ublažavanje suprotstavljenosti i oni bi morali shvatiti da im je potpuno politički nesvrhovito blokirati sustav. Prema tome, ipak bi prije ili kasnije, hoćeš-nećeš, morali postići određeni kompromis.”
Svijest o ograničenjima
Smerdel je na primjeru kohabitacije Mesića i Sanadera 2009. tumačio kako je važno da su akteri političkog procesa svjesni ustavnih ograničenja i nužnosti traženja kompromisa. “Za senzacionalističke novinare radilo se o porazima u ‘ratu institucija’, a za pristaše konstitucionalizma o djelovanju sustava kojim se čuva mirno djelovanje institucija, uz postavljanje prepreka prirodnim težnjama za monopolom pojedinih nositelja vlasti”, piše Smerdel i zaključuje kako je potrebno “dalje razvijati, a ne mijenjati relativno djelotvoran premda nesavršen sustav provjera i ravnoteža gdje konkurencija predsjednika Republike i predsjednika Vlade u pojedinim posebno osjetljivim područjima formuliranja politika i imenovanja dužnosnika u određenoj mjeri nadomješta gotovo potpuno odsustvo parlamentarnog nadzora. To je posebno važno u uvjetima kada predsjednik Vlade zahvaljujući discipliniranoj i oportunističkoj koalicijskoj parlamentarnoj većini obnaša gotovo potpuno neograničenu vlast, pa ponekad otvoreno preuzima i ulogu zakonodavca”, stav je prof. Smerdela koji danas vrijedi još više nego kad je pisan.
Mesić je 2000. skupio više glasova od Tuđmana 1997.:
Nije sukob institucija, nego osoba nabildanog ega, međosobno nerazmjernog znanja , sposobnosti, umijeća upravljanjaPametniji popušta, što se vidi svaki dan. On nije ovan na brvi.