Neizreciva tuga i bijes izmjenjuju se u sjaju tisuća lampaša u dvorištu zagrebačke Osnovne škole Prečko, nakon tragedije koja je u predbožićne dane Hrvatsku zavila u crno. Premda mladi život, ugašen kada je jedva i otpočeo, nitko ne može vratiti, očajni roditelji i svi koji s njima suosjećaju s punim pravom traže rješenja kako se ovakav zločin više nikada ne bi ponovio. No, je li prisilna hospitalizacija, koja se sada sve češće zaziva, olako provediva? I kako na vrijeme prepoznati okidač i je li prevencija, kada je riječ o počinitelju s poviješću težih mentalnih tegoba, uopće moguća? S obzirom na to da je s jedne strane nužno poštovanje prava pa i destigmatizacije oboljelih, dok s druge strane stoji imperativ zaštitite društvene zajednice od mogućeg nasilja, kako pomiriti te dvije krajnosti?
Potvrdilo se, nažalost, na najgori mogući način da su osobe liječene u psihijatrijskim ustanovama ponekad opasne za svoju okolinu i u pojedinim slučajevima i za sebe. Tko odlučuje o tome kada će se takve pacijente otpustiti, tko nadgleda pacijenta nakon otpuštanja i jesu li ti ljudi prepušteni sami sebi, pitali smo dvoje naših psihijatara.
Prof. dr. sc. Slađana Štrkalj Ivezić, predsjednica Hrvatskog društva za kliničku psihijatriju, kaže kako je Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama sasvim jasan. U situacijama kada se osoba s mentalnim poremećajem dovede u stanje ozbiljne ugroze za vlastiti život, tuđi život ili svoje zdravlje, može se prisilno i bez pristanka hospitalizirati u psihijatrijskoj bolnici. Psihijatar koji je pregledao pacijenta donosi odluku koju potom mora dostaviti sudu, kada se u izvanparničnom postupku po potrebi uključuje i vanjski vještak.
No ističe kako su prisilne hospitalizacije u praksi vrlo rijetke te da se najveći dio pacijenata uglavnom liječi dobrovoljno te da razumiju da imaju probleme, traže pomoć i podršku. Ističe da je suradnja s obitelji pacijenata ekstremno važna i da je dobro s obiteljskim liječnikom ili psihijatrom podijeliti taj svoj strah: nekad obitelji mogu biti u pretjeranom strahu i ti strahovi ne moraju biti realni, ali svakako se moraju istražiti.
VIDEO Jutro nakon tragičnog događaja u školi u Prečkom
Također naglašava da, kad ih uspoređujemo s općom populacijom, psihijatrijski pacijenti počine manje teških kaznenih djela od opće populacije, što je jako bitna činjenica kako ih ne bismo stigmatizirali. Iznimno je važno znati da većina ljudi s mentalnim poremećajima nisu počinitelji agresivnih djela, najveći rizik nose osobe koje imaju one asocijativne crte ličnosti.
– Uvijek postoje situacije koje se mogu prevenirati, neke se ne mogu apsolutno prevenirati, ali vrlo je važno primijeniti neke postupke prevencije kada je to moguće. Međutim, trebamo znati tko što radi. Mi smo svi ljudi. Nažalost, nekad uz najveću pažnju i predostrožnost kao psihijatar ne možete donijeti kvalitetnu procjenu jer možda nemate taj odnos s pacijentom, nemate dobru suradnju, nema iskrenosti. No u sustavu mentalnog zdravlja svi su odgovorni, ne samo psihijatri i psiholozi, nego društvo kao cjelina.
Loši smo u izvanbolničkoj podršci. Trebamo uložiti napore u razvoj usluga u zajednici, rano prepoznavanje problema i pravovremenu intervenciju. Sustav treba bolje postaviti i bolje surađivati. Ipak, čak i kada bi sustav bio znatno bolji, nažalost, neki se incidenti ne mogu potpuno izbjeći. Važno je, međutim, poduzeti sve što smanjuje rizik. Prevencija mora biti prioritet iako, čak i uz sve poduzete mjere, ponekad ne možemo, nažalost, kontrolirati određene situacije – ističe prof. Štrkalj Ivezić.
Psihijatar iz KBC-a Zagreb Herman Vukušić tvrdi kako Zakon o zaštiti osoba s duševnim tegobama i sve srodne zakone treba promijeniti tako da klinički psihijatri imaju veće ovlasti u smislu iniciranja prisilne hospitalizacije.
Utjecaj verbalnog nasilja
– Činjenica je da nitko ne poznaje bolje kliničku sliku, odnosno nema uvid u stanje pacijenata pod rizikom kao psihijatri. No, kada se netko tako rizičan izgubi iz kontrole, kada ne dolazi na seanse i ne dolazi po kontrolnu terapiju i kada nema načina da se takva osoba stavi pod kontrolu, sve je na liječniku opće prakse koji se, nerijetko zbog toga što nema dovoljno iskustva, ne usuđuje uključiti u takvu prisilnu intervenciju. Kolege razumijem i ne osuđujem.
No sad se, naravno, postavlja pitanje granice i ljudskih prava, ali kad se ovakve tragedije dogode treći put u relativno kratko vrijeme, za mene nema nimalo dvojbe što je bitnije: jedan dječji život ili malo ljudskih prava. Vidi se sada na stupcima crne kronike da je liberalizacija tog sustava bila loša – energičan je dr. Vukušić. Dodaje kako bi se, primjerice, dvostruko ubojstvo u Centru za socijalnu skrb u Đakovu, gdje je kod počinitelja utvrđen poremećaj ličnosti, možda moglo spriječiti da su nadležni psihijatri imali odriješene ruke. Ističe i primjer iz vlastite prakse kad je njegov pacijent gotovo nasmrt pretukao majku i brata jer liječnica opće prakse, unatoč njegovu inzistiranju, nije željela pokrenuti postupak prisilne hospitalizacije.
– Većina osoba koje su posljednjih godina počinile teški krimen u fazi duševnog rastrojstva bila je zabilježena u psihijatrijskim ustanovama. Ti su ljudi u nekom trenutku prepušteni sami sebi i jedini zakonski mehanizam jest prisilna hospitalizacija koja je trenutačno jako šturo fokusirana i cijeli teret bačen je na primarnu zdravstvenu zaštitu, što treba hitno promijeniti ne želimo li još tragedija. No danas, pod utjecajem društvenih mreža i verbalnog nasilja, teško da se u sadašnjim uvjetima može smanjiti pojavnost ovakvih slučajeva – zaključio je dr. Herman Vukušić.
>> FOTOGALERIJA Beograđani danas umjesto 15 stali na 16 minuta: Odali počast i izrazili sućut zbog napada u Prečkom