Treba li ukinuti domaću zadaću jer nepotrebno opterećuje đake

Imaju li od domaćih zadaća učenici koristi ili su samo gnjavaža za cijelu obitelj, posebno roditelje koji ih često, umjesto svoje djece, moraju rješavati? Na to pitanje stručnjaci daju različite odgovore, a roditelji priznaju da se katkad osjećaju kao da ponovno sami idu u osnovnu školu.

‘Naradim se kao konj’

– Pomažem, ne da pomažem, nego se naradim kao konj – odmah na početku kaže nam visokoobrazovani tata dviju djevojčica, učenica šestog i osmog razreda osnovne škole. – Pomažem im iz svega i ne postoji predmet iz kojeg nisam radio domaću zadaću uključujući tjelesni i vjeronauk. Iz tjelesnog sam s Klarom vježbao dva tjedna svaki dan kolut naprijed i natrag jer joj je učiteljica rekla da je “nesposobni debil”. A dijete trenira plivanje. Za vjeronauk sam s obje kćeri tragao za dokazima u prirodi da nas Isus voli – pomalo šaljivo prepričava svoje dogodovštine s domaćim zadaćama svojih kćeri liječnik obiteljske medicine. Misli da većinu zadaća nastavnici daju iz obijesti jer ne znaju što bi drugo i jer su vidjeli da to rade i njihovi kolege. U ovih osam godina osnovne škole naše starije kćeri supruga i ja napravili smo najmanje 20-ak prezentacija, desetak vizualnih animacija, a za likovni smo pokušavali napraviti konceptualne instalacije od kartonskih rola zahodskog papira. Nema toga što nismo radili – ironično će tata dodajući da nastavnica matematike često zna svojim učenicima reći: “Naučite lekciju na toj i toj stranici, sljedeći sat vas ispitujem”. – I što mi drugo preostaje nego učiti s kćeri. Moja djeca u školi imaju sve petice, ali da se mi nismo aktivno uključili u njihovo učenje, kao i ostali roditelji, današnji izvrsni učenici prolazili bi najviše s trojkom – iskreno će tata, ne kriveći pritom djecu i njihove mogućnosti, nego način rada u školi.

Da se u školama ne radi uvijek kako treba, slaže se i sveučilišna profesorica, psihologinja Mirjana Nazor.

– Način na koji se radi u školama očito ne odgovara većini učenika. Čujem i ja žalbe da nastavnici ne tumače gradivo, nego daju djeci da to sami obrade kod kuće, ali ima i onih koji izgovore što misle da trebaju, ali ne pitaju djecu je li im sve jasno – nabraja prof. Nazor naglašavajući da domaća zadaća ima smisla ako se ne dopusti da je djeca međusobno prepišu i ako ih ne rade roditelji umjesto njih.

– Kao roditelj nesretan sam jer sve više shvaćam da ove škole uništavaju sreću moje djece i kradu im bezbrižne dane djetinjstva koje neće moći nadoknaditi. Želim da se moja djeca igraju, da upoznaju vršnjake, a ne da cijele dane provode učeći i rješavajući domaće zadaće – kaže tata djevojčica.

Psiholog prof. dr. Josip Burušić kaže da su zadaće oblik individualnog i samostalnog rada, ali upozorava: – U našem odgojno-obrazovnom sustavu domaće su zadaće besmislene i čine veliku štetu. One su mehanizam kojim se djeci hrvatske sirotinje i niže obrazovanih, odnosno svima onima koji spadaju u marginalizirane skupine smanjuju obrazovne šanse – ističe Burušić objašnjavajući da su zadaće tako postavljene da traže intenzivan angažman obrazovanih roditelja u njihovu rješavanju. On se zalaže da dijete sve školske obveze završi u školi, a da mu vrijeme izvan škole bude za vršnjačka i obiteljska druženja.

Ne treba pretjerivati

Dr. Boris Jokić, voditelj kurikularne reforme, smatra da je domaća zadaća vrijedan dio odgojno-obrazovnog procesa, ali da s njima ne treba pretjerivati.

– Kad u Hrvatskoj krene cjelodnevna nastava, potreba za domaćom zadaćom smanjit će se jer će se dobiti prostor za vježbanje u školi – zaključuje Jokić. A do tada na njima će raditi i djeca i roditelji.

>> Ministar se naljutio jer gradsko vijeće želi djeci ukinuti domaće zadaće

>> Je li ovo najneprimjerenija domaća zadaća za srednjoškolce?