Ulazimo u Petrokemiju u vrijeme prve smjene u 14 sati; ljudi koji su odradili svoje čekaju da se otvori rampa i da pohrle van. Nakon sat vremena završava druga smjena i opet čekanje pred rampom...
Kompanija u kojoj velik dio postrojenja radi od 0 do 24, o kojoj ovise mnoge kutinske obitelji i u kojoj su se smijenile generacije, u iščekivanju je privatizacije i daljnje sudbine. Glavni sindikalac Željko Klaus, za kojeg kažu da vodi glavnu riječ u kompaniji, tvrdi nam da će investitor morati zadržati radna mjesta. Radnici, njih 2100, nadaju se da će tako ostati. Iako se zasad zna što su tri potencijalna ulagača – Agrofert, Borealis i Bige Holding – ponudila, ne zna se što će tražiti, odnosno podrazumijeva li njihova ponuda, primjerice, i smanjenje broja zaposlenika. Iako sindikat kaže da to neće dopustiti, ipak će se neki kompromis morati naći jer tom domaćem proizvođaču umjetnih gnojiva potreban je kapital kako ne bi podijelio sudbinu velikog dijela državnih tvrtki i završio u stečaju.
I obrana ih gurala na dno
Klaus je s radnicima dugo godina branio Petrokemiju od privatizacije, no lani je promijenio mišljenje. No, kaže nam da je protiv privatizacije uvijek bio, ali ne i protiv ulaska strateškog partnera. Ali opet je sve isto, tko uđe, postat će suvlasnik, a možda i većinski vlasnik Petrokemije, a moć radnika, prije svega Klausa, smanjivat će se. A njemu, kažu svi koji ga dobro poznaju, to nikako ne odgovara.
Toliko potrebna privatizacija postala je i meta prepucavanja SDP-a i HNS-a. Namjerno prosljeđivanje osjetljivih cjenovnih informacija u jedne dnevne novine, čuje se iz više krugova, bilo je još jedan pokušaj podmetanja tvrtki koju nadgleda HNS. A sve je krenulo prošle jeseni. Kutinskom gradonačelniku Andriji Rudiću (SDP) nuđeno je mjesto u NO-u Petrokemije umjesto dotadašnjeg člana Ivana Majstrovića. No, iz stranke mu je poručeno da ne prihvati i da se s tom tvrtkom bori HNS. Zato što je HNS dopustio micanje SDP-ova čovjeka iz uprave. Navodno nakon poznatog vikend-razgovora Klausa i ministra Ivana Vrdoljaka, kojim se kupovao mir u tvrtki i otvarao put strateškom partneru. No, prepucavanja su dovela do neozbiljnog starta u privatizaciji, pa postaje upitno hoće li neki od ulagača podnijeti tužbu zbog curenja informacija ili će možda u konačnici netko i odustati od ulaganja ili spustiti cijenu. Zasad takvih najava nema.
No, burza je na sve već reagirala rušenjem cijene dionice Petrokemije, koja je od utorka do petka pala sa 172 na 151 kunu. Nakon takvog scenarija, pitanje je kome je u interesu da propadne privatizacija, pa time i opstanak jedne tako važne kompanije za domaće gospodarstvo. Klaus nam je potvrdio da u tom slučaju, ili u slučaju da ulagači ne pristanu na uvjete koje će sindikat tražiti tijekom dubinskog snimanja, postoji za Petrokemiju plan B. No taj plan ne zna nitko u upravi, pa ni sam resorni ministar Vrdoljak.
Jasno je, međutim, da opcija može biti samo povećanje kapitala kroz druge izvore. Primjerice, povećanjem kapitala od mirovinskih fondova, a jedan predstavnik fonda kaže nam kako bi to učinio samo ako se sva četiri fonda odluče na taj potez. No, pristanku fondova za povećanjem kapitala u Petrokemiji opet bi prepreka mogao biti Klaus koji ih iz nekog razloga ne voli. Očito ne voli ni sadašnju upravu, iako je činjenica da bi bez novih kadrova u rukovođenju ta tvrtka dublje tonula. Ne voli ih zato što su, kaže nam sugovornik, primjerice, prekinuli praksu nabave robe od dobavljača iz okolice i uveli raspisivanje natječaja i odabir najbolje ponude. A zato su dugogodišnje odupiranje sindikata privatizaciji, neulaganje u modernizaciju, nepovoljni ugovori o dobavi plina i ugovori sklapani samo s nekoliko dobavljača, doveli tvrtku do ruba. Sada je, pak, zadnji trenutak da se prekriži razmatranje treba li ulagača, jer je minimalno 200 milijuna eura nužno, nego je vrijeme da se utvrdi koja je opcija najbolja. Trenutačno je dobra situacija jer cijena umjetnih gnojiva raste, no trebala bi još 30 posto ići gore da se poslovanje stabilizira. Ali je opet pitanje do kada.
Prilikom obilaska nezadovoljstvo se nije primijetilo ni na jednom radniku, no ima i onih koji su nam se ranije obraćali s tvrdnjama da je tvrtka raznim stožerima obrane gurana prema dnu. Jedan čitatelj, zaposlenik Petrokemije, primjerice, rekao nam je kako se rad i mišljenje sindikata ne sviđa velikom dijelu radnika. Kaže da se godinama ljude kupovalo sigurnom plaćom, dodacima i sl., a pogoni su se istodobno raspadali. A ulaganja u napredak i uštede bila su minimalna ili gotovo nikakva, kaže drugi čitatelj.
No, u obilasku pogona, ali u društvu Klausa, situacija izgleda posve drukčije. Raspoloženi radnici i njihovi nadležni sa strašću pričaju o poslu koji rade. U prvom pogonu održavanja koji smo obišli rade zavarivači, tokari... Darko Šemuga iz tog postrojenja kaže kako uvjeti rada znaju biti opasni, što je normalno za tu industriju, ali su zadovoljni. Problem je što rade mlađe i starije generacije, a nedostaje srednje koja će prenositi znanje. A zanimanja poput zavarivača i tokara sve se teže nalaze na tržištu.
Franjo Begedin iz Transporta najstariji je šef i s ljubavlju govori o poslu, malim izumima i prometu koji ostvaruju. Ovdje se obavlja skladištenje, utovar, istovar... i godišnje se napravi prometa od oko 1,2 milijuna tona umjetnog gnojiva. Vrte se kamioni, viličari, a malo dalje je i željeznica duga 20 kilometara. Petrokemija ima, naime, najveći industrijski kolosijek. Vreće se od 2006. ne pune ručno. Tada je, naravno, i izgubljena potreba za tom radnom snagom, pa su neki preusmjereni na druga mjesta. Nekoliko žena s pakiranja tada je prihvatilo posao vožnje viličara. Upravo jedna od njih zadivila nas je spretnom vožnjom.
– Ima nas sedam žena koje smo obučene za viličar i zadovoljne smo. Nadam se da će tako ostati. Radi se u smjeni od osam sati – kaže Valerija.
Golemo postrojenje Petrokemije prostire se na više od 1000 hektara, pa je vožnja biciklom između pogona uobičajena. Svjesni su radnici da rade u opasnoj kemijskoj industriji, a težih ozljeda, pa i smrtnih stradanja, bilo je proteklih godina. Opstanak kompanije je bitan, ne samo zbog radnika nego i dobavljača koji o njoj ovise, 200 zaposlenika u Luci Šibenik koja je u vlasništvu tvrtke... U konačnici i cijelog domaćeg gospodarstva jer Petrokemija je izvoznik i proizvodi jedno od najkvalitetnijih umjetnih gnojiva.
Nužna modernizacija
Zato ulazak strateškog partnera treba obaviti profesionalno. Kao najveći kandidat spominje se Borealis, a tu tvrdnju objavile su nekidan i austrijske novine. No, iako je vidljivo da u prvi plan izbija taj austrijski proizvođač koji posluje u 120 zemalja, mnogi stručnjaci ističu da bi bolji izbor bio češki Agrofert koji je i spreman ponuditi nešto više novca u dokapitalizaciji, koja je trenutačno bitnija za tvrtku od same cijene za dionice. Naime, postoji strah da bi Borealis, koji je nedavno uložio u modernizaciju petrokemijske kompanije u Linzu, mogao zbog njezine blizine našoj kompaniji Petrokemiju pretvoriti u podružnicu, kao što je slučaj s još nekim akvizicijama Borealisa. Agrofert tvrtke koje preuzima ostavlja kao samostalne i neovisne kompanije. Mađari su pak nedavno uložili u modernizaciju postrojenja amonijaka, pa bi se moglo dogoditi da taj nužan potez odgode u Kutini i uvoze amonijak iz Mađarske.
Petrokemija treba modernizaciju, naći nove kupce i otvoriti više skladišta, povećati proizvodne kapacitete... No to bez dodatnog kapitala ne ide.
Pa proizvodi koje vi proizvodite su jeftiniji ako se kupe vani. Za koga vi proizvodite i kako mislite da je to vaše?