U Zadru su završile prve Hrvatske svjetske igre. U tjedan dana okupile su 700 sudionika, uglavnom hrvatske mladeži iz izvandomovinstva. Uz njih je stiglo još više roditelja i prijatelja čak iz 25 zemalja s pet kontinenata, pa se može slobodno reći da je Zadar bio svjetski grad. Mnogima je to bio prvi susret s domovinom i oduševljeni su Hrvatskom i sigurno će ponovno doći.
U političkom, sportskom i turističkom konteksu održavanje Hrvatskih svjetskih igara mnogo je važnije za Zadar od famozna go-go noćnoga kluba, ali naši političari očito ne dijele to mišljenje. Ministri se, naime, nisu gurali da budu na otvaranju igara na Donatu, uz prigodan program i svetu misu, jer su valjda bili procijenili da će im više utjecaja, moći i novinskih članaka donijeti slikanje s polugolim djelatnicama go-go kluba nego uz djecu hrvatskih iseljenika u narodnim nošnjama iz staroga kraja njihovih roditelja.
Neda Young, uspješna poslovna žena iz New Yorka, na Igre je dovela dvoje unučadi iz Pariza i tvrdi da su djeca u sedam dana naučila ne samo bolje govoriti hrvatski jezik nego i pjevaju sve dalmatinske pjesme, a Zadar su napustili s desecima adresa i telefonskih brojeva novih prijatelja. U zemlji koja ima demografski deficit, koja će, nastavi li se neodgovorno ponašati, morati uvoziti radnu snagu, a u međuvremenu će sve ostatke vitalnoga gospodarstva poput Plive i HEP-a te otoke i obalu prodati strancima da bi ušla u EU, morala bi se napokon pokrenuti javna, ali i znanstvena rasprava o ulozi hrvatskoga iseljeništva i našoj nasušnoj potrebi da s njima uspostavimo bolje odnose i napokon se približimo iskreno jedni drugima kao jedan narod s više domovina.
Bez iseljeničkih deviznih priljeva koji redovito stižu u zemlju kao pomoć rodbini, kao kupnja nekretnina ili ulaganje u poslove, naša bi financijska slika bila drukčija. Nijedan strani gost neće potrošiti toliko novca na ljetovanju kao iseljenik. Oni su turisti koji se sigurno vraćaju, bez obzira na to koliko ih razočarali domaćini jer je njihov odnos prema Hrvatskoj kvalitetniji od trenutačnih animoziteta prema određenoj stranci ili političaru. Znaju, naime, da je stvaranje države bio čin koji ne može pogaziti ni jedna politička negativnost ili afera kojih se naslagalo u proteklih petnaest godina.
No istina je da iseljeništvo osjeća određenu zasićenost naših političara njihovim pitanjima i da katkad nisu sigurni ni da su dobro došli kad je posrijedi gospodarsko ulaganje ili konačan povratak u Hrvatsku. Rijetki posjeti političara iseljeničkim zajednicama ne mogu popuniti prazninu koja se osjeća u međusobnim odnosima unatoč slatkim riječima nekih naših veleposlanika koji se više brinu kako će frizirati izvještaje prema Zagrebu nego biti učinkoviti na terenu, među iseljeništvom. Možda bi za početak trebalo potaknuti Sanaderovu vladu da ozbiljno razmisli o osnivanju ministarstva iseljeništva.