NEDJELJA, 12. SVIBNJA
Uzalud prijateljstvo predsjednika Josipovića s bivšim srbijanskim predsjednikom Tadićem. Uzalud udvaranje i dodvoravanje premijera Milanovića i ministrice Pusić novoj vlasti u Beogradu. Uzalud nagovještaji povlačenja tužbe za genocid. Uzalud obećanje da će Hrvatska u pomoći Srbiji na njezinu putu u EU “dati sve od sebe”... Jer, neki se srbijanski mitovi o stradanju Srba u Hrvatskoj ne mijenjaju. Na dan kad je, uz nazočnost hrvatskog državnoga vodstva, obilježavana obljetnica proboja iz jasenovačkog logora, beogradska “Politika” izvještava o pismu što ga je bivša članica uprave Spomen-područja Jasenovac Julija Koš poslala veleposlanicima u Hrvatskoj u kojem ih obavještava da stalni muzejski postav “prikazuje lažnu, revizionističku sliku nekadašnjeg koncentracionog logora Jasenovac, a ne prikazuje priču o zločinu”. Nije, kaže, pomoglo njezino sedmogodišnje nagovaranje političkih dužnosnika da nešto učine na ispravljanju te slike, pa sada moli veleposlanike da iskoriste svoj utjecaj na hrvatsku Vladu ne bi li što poduzela. Na kraju se teksta o pismu Julije Koš ističe kako je u Jasenovcu ubijeno “700.000 muškaraca, žena i dece, uglavnom Srba, Jevreja, Roma i antifašista bez obzira na veru i naciju”. Tako se i dalje promiče mit o 700.000 ubijenih, na isti način na koji se ne odustaje niti će se ikad odustati od “genocida” učinjenog u oslobađanju Hrvatske, od preuveličavanja broja “proteranih Srba”, od izjednačavanja krivnje za rat 90-ih godina... I dok se tako u Srbiji, u rasponu od Jasenovca do Oluje, nastavlja priča o genocidnim Hrvatima, od Hrvata se traži i očekuje da povuku tužbu za genocid. Tako bi se odrekli činjenica, stvarni srpski genocid bio bi izbrisan, a, naravno, ne bi prestale nego bi se pojačale optužbe protiv Hrvata za genocid i u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. Stoga treba zauvijek ustrajati na hrvatskoj tužbi za genocid, jer ona je izraz bitne razlike između agresora i žrtve i bitne sličnosti srpskih fašista s ustašama i Jasenovcem. Hrvatskom su nacionalnom biću ustaški zločinci strani, oni nikad ne mogu biti poistovjećeni s hrvatskim narodom niti to u Hrvatskoj tko čini. Ne bi se reklo da je u nekim masovnim manifestacijama, zatim u interpretaciji podosta srpskih političara, stranaka pa i intelektualaca genocidno četništvo Srbiji strano. Zašto i Josipović, i Milanović, i Pusićka zatvaraju oči pred takvom Srbijom dok pošto-poto s njome žele poboljšati odnose? Kako mogu zatvarati oči pred srbijanskim promicanjem mitova kojima je opravdavana agresija na Hrvatsku? Isti dan u kojem je Ivo Josipović ustanovi Spomen-područje Jasenovac uručivao povelju na tu su se ustanovu obrušili Julija Koš i beogradska “Politika” jednim od takvih agresorskih mitova – mitom o 700.000 ubijenih. Srbi svoje lažne tužbe o hrvatskim genocidima nikad ne povlače, hrvatski političari jedva čekaju da povuku našu istinitu!
SUBOTA, 11. SVIBNJA
I ulični, “revolucionarni” bukači žele osvojiti vlast
Manje ili više prikriveni ili neprikriveni cilj različitih političkih udruga zapravo je osvajanje vlasti, premda iluzorno. Neki bukači iz uličnih prosvjeda pokušali su na izborima, ali ih gotovo nitko nije primijetio. Pogotovo se otkrivaju kad prosvjeduju protiv jedne političke stranke, najčešće HDZ-a, i kad se svrstaju uz određenu osobu ili opciju kao što se uz Josipa Kregara bila svrstala Građanska akcija. A i kad u svojim prvim redovima imaju ljude “kvalificirane” za političara, to jest one koji su već bili suđeni, kao što je u toj udruzi Igor Knežević, svojedobno na dvije godine uvjetno osuđen zbog korupcije. Da bi maskirali svoje prljave nakane, služe se upravo prljavštinama i vulgarnostima, pa je tako Građanska akcija prosvjednike protiv ćirilice u Zagrebu dočekala transparentima na nadvožnjacima na kojima je pisalo: “Ruka na srcu, govno u glavi”. Takve su “revolucionarne” skupine u prošlosti vrvjele polusvijetom i najgorim blaćenjem protivnika kojim su sugerirali kako su zapravo sami – govnarska akcija.
PONEDJELJAK, 13. SVIBNJA
Ljevičarima papa više nije dobar jer je protiv pobačaja
Dobri papa Franjo više nije dobar, sada je zločest. Znalo se i prije za njegova stajališta o pobačaju, no sada se prvi put kao papa, odlučno, izjasnio protiv toga zla. Piše jedan ljevičarski list kako se dosad nije doticao tih osjetljivih tema “koje izravno suprotstavljaju Crkvu i zapadna društva”. Otkud sintagma “zapadna društva” kad se zna da su stajališta o pobačaju u zapadnim zemljama različita? Otud što ljevičari i liberali misle da društvo čine samo oni, a ostalo je konzervativni otpad koji su spremni prekrižiti s istom bešćutnošću s kojom ubijaju djecu u majčinoj utrobi. I takvima je papa bio simpatičan jer se ponašao više kao običan čovjek nego kao autoritet. Ali njegovo je poslanje širiti i učvršćivati pobožnost, a ne sviđati se bezbožnicima i zagovornicima čedomorstva kakvi vode hrvatsku Vladu, državu i većinu medija.
UTORAK, 14. SVIBNJA
Linić nije jedini kriv što je Praljkova knjiga “šund”
Bilo bi nepravedno i netočno svu krivnju za oporezivanje knjiga generala Slobodana Praljka svaljivati na ministra financija Slavka Linića. Šundom je te knjige 2008. godine proglasila HDZ-ova vlast, to jest tajnica u Ministarstvu kulture Nina Obuljen. Bio je to dio sustavnog progona hrvatskih generala, za koji bi neki HDZ-ovi dužnosnici trebali kazneno odgovarati. Praljkove knjige, koje sadrže činjenice i dokumente o Domovinskom ratu, proglasiti šundom može samo onaj za koga su i obrana Hrvatske i hrvatskih interesa u BiH te sama Hrvatska neka vrsta šunda. Upravo su do šunda, do smeća, pred svojim stranim gazdama Ivo Sanader, Jadranka Kosor i drugi bili ponizili ovu zemlju, njezinu obranu od agresora i njezine heroje. Ipak će trajno ostati pravda – hrvatska će povijest Praljka upamtiti kao časnika, Sanadera i Linića kao nečasnike.
SRIJEDA, 15. SVIBNJA
Kad Granić plaća - pola meni, pola tebi, pola Bagi
Piše novinarka u knjizi o suđenjima za ratne zločine kako se u Haaškom tužiteljstvu Mate Granić kao ministar raspitivao o optužnicama, pa se, na veliko iznenađenje sugovornika, zanimao ima li optužnice protiv Gojka Šuška. Granić je Šuška doživljavao kao rivala, a kako je sebe vidio kao Tuđmanova nasljednika, moguće je da mu je i zbog toga smetao, pa je u Haagu lobirao za njegovo izručenje. Premda mu Šušak nije bio prepreka, Granić nije postao predsjednik države. Kad se ostavio politike, osnovao je lobističku tvrtku Magra, a javnost kadšto sazna za stotine tisuća eura koje naplaćuje ili traži za svoje usluge u kojima se koristi obmanjivanjem novinara, neistinama o odlukama nekih institucija, savjetima tipa – kad pada kiša, poslužite se kišobranom... Čovjeku treba velik novac, jer plaća i svoje suradnike, i to po specijalnoj formuli – pola meni, pola tebi, pola Bagi. Ta je formula uveseljavala Hrvate kad su ono haaškom lobistu Graniću bile stavljene lisičine na ruke na kojima su, na žalost, bile – vrlo kratko.
ČETVRTAK, 16. SVIBNJA
Napadi na udrugu “U ime obitelji” prešućeni
Da homoseksualci na trgovima organiziraju potpisivanje kakve peticije, pa da ih tko napada, na štandove im baca zapaljive predmete ili bijesno trga papire s potpisima, odjekivalo bi do Bruxellesa. Ali kad se to čini udruzi “U ime obitelji” koja skuplja potpise za referendum na kojem bi se glasovalo za ustavnu odredbu da je brak zajednica muškarca i žene, e onda drame nema, onda je to normalno, onda nema ni vijesti u medijima niti se predsjednika i premijera pita što misle o tom divljanju. U blažoj formi – ali nikad ne znaš kad će se zaoštriti! – ponavlja se teror iz komunizma, a lijevi komentatori nasilnicima daju razloge, ohrabrenja i upute za akciju. S blagoslovom iz Banskih dvora i s Pantovčaka.
PETAK, 17. SVIBNJA
Neopisivo je vulgarna objava Angeline Jolie
Angelina Jolie je zbog naslijeđene mogućnosti da oboli od raka dala ukloniti obje dojke! Koji šok! Kao da je bez dojki ostao planet, kao da su odrezane cijelom ženskom rodu i muškoj mašti. Tolike su žene žrtve različitih bolesti, ali one su nevažne. Važno je božanstvo koje su od drugorazredne glumice i nižerazredne redateljice koja nije imala nimalo uzoran, nego, dapače, vrlo poročan život, stvorili mediji. Bi li takav šok bio da joj je umjesto dojki uklonjen neki drugi, makar vitalniji dio tijela? Ne bi, ni izdaleka, što pokazuje da je u objavi ovoga događaja i radoznalosti za njega neopisiva – vulgarnost.