Milorad Pupovac i Furio Radin uvjetuju svoju podršku budućem premijeru Andreju Plenkoviću. Podržat će buduću Vladu ako u njoj ne budu Zlatko Hasanbegović. U načelu, svaki zastupnik ima pravo postavljati svoje uvjete, ali je upitno koliko je takva pozicija manjinskih zastupnika dobra i za njih same.
Sudjelovanjem u razgovorima o sastavljanju Vlade manjinski zastupnici čine sebi medvjeđu uslugu. Teoretska mogućnost da zastupnici, koji su osvojili nešto više od tisuću glasova, mogu imati presudnu ulogu u političkim igrama dovodi u pitanje temeljni smisao demokratskih izbora. Stoga je vrijeme da se počne razmišljati o tome koji je najbolji način na koji se manjine mogu uključiti u politički život. Trenutačni sustav, prema kojemu hrvatske manjine imaju čak osam zastupnika, izuzetak je u demokratskom svijetu. To više što je ovakva zastupljenost manjinskih zastupnik bila uvjetovana za vrijeme turbulentnih devedesetih godina. Sada treba naći neko rješenje koje će osigurati dosadašnju zaštitu manjina, ali da opet na drugoj strani manjinski zastupnici ne mogu doći u situaciju da budu jezičac na vagi.
Velika većina zapadnih demokracija nema posebna mjesta rezervirana za nacionalne manjine. Manjinski predstavnici se kandidiraju na listama velikih stranaka pa jedino tako mogu ući u parlament. Takav bi sustav bio najbolje i najdemokratskije rješenje za Hrvatsku, ali u ovom trenutku nijedna politička stranka ne usudi se takvo što predložiti. Možda je zato vrijeme da se razmišlja o tome da se u Hrvatskoj ponovno uvedu dva doma. Manjinski bi se zastupnici birali u drugi dom koji bi se, uz ostalo, bavio manjinskim pravima, ali ne bi mogao glasati o povjerenju Vladi. Naravno, ovo bi izazvalo nešto veće troškove. To bi se moglo kompenzirati tako da se smanji broj zastupnika koji se biraju na “normalnim” stranačkim listama. Vrijeme je da i naša politička elita otvori javnu raspravu o problemu koji se pojavljuje nakon svakih parlamentarnih izbora.