Trebaju nam ponovljeni izbori ne zato da bismo izabrali novu vlast, nego da izaberemo novu državu

Ne mogu ništa drugo nego podržati Milanovićev silazak s vlasti kad je četiri godine najprije kinjio, a onda na kraju i hinio socijaldemokraciju. Isto tako ne mogu ništa drugo nego podržati imenovanje Oreškovića za mandatara, kad samo Domoljubna koalicija ima pravo predložiti na to mjesto čovjeka koji ne zna hrvatski i ne razumije Hrvatsku. Ne mogu ništa drugo nego uopće ne razmišljati o Mostu kad ga u roku od godine dana neće biti. I na kraju, a to nije nelogično, ne mogu ništa drugo nego podržati raspisivanje novih izbora na kojima ne bismo birali i novu vlast, nego novu državu. Ova sadašnja ideja potpuno je obesmislena, ali za razliku od Francuza druga ili treća republika, što je svojedobno pokušao implantirati Vlado Gotovac, ovdje ne bi imala smisla jer nije problem u rednom broju, nego u tome što je odbrojavanje odavno počelo. Povijest nas uči da kod Hrvata redovito dođe onaj trenutak kada jednostavno više ne znamo što bismo sa svojom državom. Unutrašnji problemi, pažljivo podgrijavani vanjskim manipulacijama, dovedu nas do one točke kada procijenimo da je puno lakše našu državu, u koju smo se kleli do izdajstva, prepustiti strancima. I uvijek se pronađe neka domoljubna koalicija koja će, u ime najvišeg nacionalnog interesa, učiniti to kao najveći stupanj narodne samožrtve.

Domoljubna koalicija odlučila je i 1102. dovesti Mađare, pa je domoljubna koalicija 1526. dovela Habsburge, a velika je domoljubna koalicija i 1918. odskakutala do Beograda predati Banske dvore Srbinu. Uglavnom, obrazac je potpuno neinventivan i potrošen; kad se god hrvatsko "političko plemstvo" nije moglo dogovoriti ili nije znalo što bi, posegnulo bi za strancem. Vjerojatno su i za Mađare i Habsburge vrijedili argumenti kako su to ljudi koji su uspješni u kraljevinama iz kojih dolaze, imaju bogata iskustva, kako su materijalno osigurani i dokazani, imaju bogatstvo i ugled i mogu privući strane ulagače te će time konsolidirati ekonomiju i vratiti nam rejting. Kako će biti dobro što će svoja zapadna iskustva prenijeti i na nas koji možda i jesmo zemljopisno zapadnije, ali smo nekako nižezapadno. Srbi se nisu uklapali u obrazac, ali tada nam je, vjerojatno, ponestalo kvalitetnih zapadnjaka za upotrebu ili nas više nisu htjeli. Dobro, najdomoljubnija koalicija napravila je 1941. i korak dalje, poklonila nas je Italiji avansno – kakav je to tek bio potez nacionalnog samoprijegora; tu smo unaprijed priznali da ništa ne znademo. Posljedice su nam uglavnom poznate i već nekoliko godina nakon početnog oduševljenja i uvjeravanja sve koji su sudjelovali u doniranju vlasti nazivali smo guskama u magli. Svejedno, obrazac se i dalje ponavlja pa, da sam Ilija Čvorović i da patim od njegova viška zavjereničkog samopouzdanja, pitao bih; a je l' slučajno da na čelo Hrvatske dolazi osoba iz vrha NATO-a i da u roku od godinu dana za budućeg premijera predlažemo isto čovjeka izvana i to iz samog vrha krupnog kapitala?! Slučajno, je l'?! Em stranac, em Hrvat! A je l' slučajno da desnica dolazi ponovno na vlast prateći tako trendove jačanja iste u cijeloj Europi i to baš kada se opća situacija treba zaoštravati? Slučajno?! A je l' slučajno što rođenoj strini... No, tu bi dobri Ilija nastavio, a ja prekidam da ne skrenem skroz u fobično putovanje hrvatskom povijesti izražavajući nadu da će Karamarko najskorije preuzeti premijersko mjesto. Ipak, mala digresija. Za razliku od većine danas, smatram da su sve te povijesne hrvatske vlasti bile iznimno uspješne, kao što su bile uspješne i sve hrvatske vlade od osamostaljenja, kao što će biti uspješni Orešković i Karamarko, ako postanu premijeri.

Svi su oni napravili točno ono što su od njih očekivali njihovi patroni, a problem je samo u tome što se ta uspješnost, zbog koje su dovedeni na vlast, nije i neće nikada poklopiti s narodnim očekivanjima i potrebama. Ali narod i nije bitan, on je tek kulisa i alibi predstavi koja traje. No, nemojte očajavati. Život je previše lijep i previše kratak da biste u njemu davali toliko prostora likovima koji se igraju vašim sudbinama. Njihov značaj proizlazi isključivo iz vaše spremnosti da im se podčinite. Bez njih vi ste slobodne osobe, s njima vi ste na doživotnoj robiji čekanja boljih vremena. Bez vas, oni ne postoje. Ne brinite se ni kad se osjećate usamljeni jer čovjek može osjetiti golemu tjeskobu ako u vremenima njihove apsolutne dominacije nije blizak komitetu ili oltaru. No, ne pripadati nijednom od te dvije sile u rukama vladajuće grimase uopće ne znači da ste u krivu. Čak štoviše. Koliko boljševika danas moli, a koliko će vjernika već sutra, ako se stvar promijeni, vaditi crvene knjižice. Biti svoj u takvim situacijama znači biti besprijekorno slobodan. Jer život je lijep, bez obzira koliko vam ga svaka vlast želi zagorčati ili oduzeti, a politika, crkva, filozofija i kultura to moraju opravdati. Nemoć koju ponekad osjetite, bijes koji vas obuzme, očaj frustracije koji jača nemojte skrivati. Nećete zbog tih emocija biti nacionalnim izdajicama. Upravo suprotno. Oni pokazuju da ste živi, da još uvijek i razmišljate i da vam je stalo. Čak i do ove države koja u 2016. ulazi na krilima stare horvatske tradicije – poput guske u maglu.*