Jedno sam vrijeme radio kao konobar u jednom kafiću na zagrebačkom Cvjetnom trgu. U kafić u kojem sam radio često je dolazio Sameer Parvez Khan. S njim bi u društvu bilo nekoliko muškarca, svi stranci. Znao me pitati jesam li zadovoljan plaćom i bih li htio nešto zaraditi. Nudio je dobru zaradu, pa sam ga pitao o čemu se radi.
Parvez mi je ponudio da za njega vozim imigrante. Rekao je da plaća 300 eura po osobi. Uz to, on bi platio najam vozila i gorivo. Pristao sam, pa sam sredinom rujna otišao u jedan rent-a car na aerodromu u Zagrebu. Uzeo sam u najam vozilo na svoje ime te sam otišao u Špansko na jednu benzinsku pumpu gdje su još neki ljudi točili gorivo, a Sameer je sve to platio. Dao mi je novac za najam vozila i 500 kuna za troškove i rekao da će mi lokaciju na kojoj ću pokupiti ljude poslati WhatsAppom.
Rekao mi je da i drugi koje sam upoznao na toj pumpi idu po ljude, no nisam znao idu li samostalno ili grupno. Kada sam otvorio lokaciju koju mi je Sameer poslao, vidio sam da moram ići prema Ogulinu, u neku šumu. No preplašio sam se pa sam se na autocesti okrenuo i vratio u Zagreb – ispričao je tijekom istrage Lukas. G.
Njegov iskaz sada je sastavni dio optužnice protiv Sameera Parveza Khana (21), državljanina Pakistana s prijavljenim boravištem u Zagrebu, kojeg je USKOK optužio da je bio na čelu zločinačkog udruženja koje se bavilo krijumčarenjem ljudi.
Optužnica protiv Khana još nije pravomoćna, a osim njega optuženo je još 17 osoba, i to Bacha Saidullah (23), državljanin Afganistana, Sahil Khan (31), državljanina Afganistana i tražitelja azila u RH, Vjekoslav Žiljak (30), Danijel Ban (44), Mirela Miklin (48), Tomislav Derbuc (37), Ante Rivić (26), Damir Iličić (34), Davor Gašpert (56), Davor Urh (37), Hrvoje Dorić (30), Željko Sastić (23), Hani Rouhi Tarablsi (37), Nenad Jotanović (21), Marko Bulić (25), Antonio Tokić (24) i Filip Kostelac (24).
Odbijao sam ga iz straha
Sve njih USKOK tereti, da su od 29. srpnja do 20. studenog 2018. organizirali krijumčarenje ljudi za cijenu od 200 do 1000 eura po osobi. Ilegalci su se krijumčarili iz BiH i Srbije u Hrvatsku te dalje u Sloveniju i Italiju, a optuženici su ih prevozili, organizirali im smještaj, pazili da ih ne uhiti policija tako što su ispred vozila s ilegalcima vozile prethodnice.
Prema optužnici, Khan i ostali prokrijumčarili su 152 ilegalca, za što su ukupno dobili oko 50.700 eura i 10.266 kuna, a taj je novac sukladno ulogama koje su u tom “poslu” imali, među njima razdijeljen. Posao nekih optuženika bio je samo da budu vozači, dok su drugi bili zaduženi za kupnju hrane, vode i smještaj ilegalca. Policija je Sameera i njegove suoptuženike tajno pratila i prisluškivala, a snimke tajno snimljenih razgovora, vjerojatno su razlog zašto su nakon prvotne odluke da se brane šutnjom, na koncu ipak manje više svi, odlučili iznijeti obranu. Tijekom istrage saslušano je i nekoliko svjedoka, među kojima je i na početku teksta navedeni Lukas G.
– Nakon što sam odustao od prvog posla, sreo sam Sameera u gradu. Bojao sam se da se naljutio, no nije. Rekao ja da, ako hoću, mogu za njega voziti, i to mi je ponavljao svaki put kada bi me vidio. Odbijao sam ga iz straha, a onda sam u studenom 2018. pristao jer mi je trebao novac. On mi je naveo unaprijed dogovorene datume prijevoza ilegalca, pa sam izabrao 13. studenog 2018. Sameer mi je rekao da moram ljude pokupiti oko 5 sati ujutro. Opet sam unajmio vozilo na svoje ime, nalio benzin koji je Sammer platio. Rekao mi je da idem prema Sloveniji te da će mi on poslati lokaciju. Lokaciju mi je poslalo na aplikaciju Telegram. Trebao sam pokupiti šest ljudi, a kada sam došao do tog mjesta, iz kanala ih je izašlo 30. U automobil sam ih uzeo četvoricu te sam nazvao Sameera. On se ljutio zašto ih nisam uzeo šest te mi je kazao da sada drugi moraju ići po njih – svjedočio je Lukas G. tijekom istrage. No u svojoj obrani Sammer Khan je zanijekao da poznaje Lukasa G.
– Pogriješio sam. Za sitan novac sam možda ljudima rekao da idu tamo ili ovamo, no nisam znao da će to imati tako teške posljedice. Na nekim sam mjestima bio posrednik, no nikako nisam bio glavni. U prvoj točki optužnice tereti me se da sam dogovorio prelazak 20 stranih državljana u Sloveniju, no u istražnom zatvoru su od mene Derbuc i Žiljak tražili 15.000 eura da me ne bi teretili. Bio sam čovjek u sredini i nisam znao koliko ljudi dolazi, kada i gdje te kamo idu. Bacha je od nekog u Austriji dobio 20.000 eura, a od tog novca, dobio sam 1000 eura kako bih platio najam stana u kojem sam živio sa ženom. U tom je stanu boravio i Bacha – branio se Sameer Khan u istrazi. Ispričao je i kako ga je Tokić tražio 12.000 eura za ljude koje su se izgubili u Sloveniji te su deportirani u Hrvatsku, pa to nitko nije htio platiti. No da njegova uloga nije bila tako minorna kao što je tvrdio u svojoj obrani, proizlazi iz obrana drugih optuženika. Jedna od njih je Bacha Saidullah, koji je priznao počinjenje djela.
– Pogriješio sam jer sam se družio s krivim ljudima pa sam se doveo u tu situaciju. Prebacivanje ljudi dogovarao sam sa Sameerom, Sahilom, Žiljkom i Tomislavom te drugim ljudima. Cijena prebacivanja bila je 1000 eura po osobi, a ponekad 700, 800, 900. To je direktno dogovarao Sahil, koji je živio u kampu. On je uzimao od 100 do 200 eura, ovisno koliko je novca bilo. Ne znam koliko je Sameer uzimao jer nisam bio nazočan kada su se on, Salih, Žiljak i Tomislav dogovarali. Moj je posao bio da ljude koje Tomislav doveze do šume odvedem u Sloveniju te kada Tomislav doveze automobil u Sloveniju, da ja te ljude prevezem u Italiju. To sam napravio tri puta. Salih mi je za to davao novac, a po novac sam odlazio u trgovine u Austriji. Naime, u Afganistanu nema bankarskog sustava, pa ljudi novac šalju jedni preko drugih i ostavljaju ga u trgovinama u kojima se onda podiže – kazao je Bacha.
Sahil Khan branio se šutnjom, no zato je Žiljak vrlo detaljno ispričao kako se cijeli “posao” odvijao.
– Imam svoju tvrtku preko Ubera i tako sam upoznao Sammera Parveza Khana, koji mi je sjeo u auto. Ponudio mi je da vozim imigrante unutar Hrvatske i ostavljam ih blizu granice sa Slovenijom. Povremeno sam ih trebao pokupiti u Sloveniji i prevesti u Italiju. Dogovorena cijena bila je 200, 300 eura po osobi, a imigranti su dolazili pješice iz BiH. Uglavnom su to bili Pakistanci i Afganistanci. Sameer Parvez Khan je bio glavni a Bacha i Sahil Khan su radili za njega. On ih je slao da obavljaju njegove poslove, da kontaktiraju s imigrantima, dogovaraju lokacije... On je dogovarao i cijenu, a cijena nije bila fiksna već je ovisila o tome gdje se ljudi trebaju pokupiti – kazao je Žiljak. Opisao je i nekoliko situacija kada su vozači završili u zatvoru pa im za posao nije bilo plaćeno ništa. U takvim situacijama, čulo se na snimkama tajno snimljenih razgovora, organizirano je da se ilegalci smjeste u unajmljene apartmane.
Nisam dobio novac
– Jednom prigodom smo ja, Danijel Ban i Damir Ilčić u Glini pokupili 15 osoba. Smjestili smo ih u apartmane koje sam unaprijed unajmio. Dogovor je bio da ću dobiti novac kada ljudi stignu u Zagreb. No nisam dobio novac, pa sam te ljude izbacio iz apartmana jer ga više nisam mogao plaćati. Uzeo sam drugi apartman, a Sahil mi je javio kamo i kada trebam ići. Isto tako, jednom prigodom, optuženici su tražili kuhara za ilegalce, a uvjet im je bio da ne priprema – svinjetinu. Nadalje, kada bi im se policija umiješala u posao, zbog čega optuženici nisu mogli prevesti ilegalce, čulo se na snimkama tajnih razgovora, smještali bi ih po šumama te slali nekog da im donese vodu i hranu. Iz obrana ostalih optuženika, proizlazi da je većina njih pristala krijumčariti ljude ili pomagati u krijumčarenju zbog novca. Mirela Miklin, jedina žena među optuženicima, kazala je kako je pristala biti izvidnica jer joj je Žiljak bio dužan 1500 eura pa je mislila da će joj vratiti dug ako odradi posao s njim, dok je Jotanović kazao da je na to pristao jer ima prijatelja koji je iz Sirije, pa mu je, kako je kazao, bilo žao tih ljudi.
Ovaj gospodin što je pokupio šestoricu, a poslan po četvoricu od tridesetorice koji su iskočili iz šikare je najobičniji kriminalac, baš kao i ona koza što je navezla svoj brod na talijansku obalnu stražu. Svi oni rade za novac jer brodovi i automobili troše jako puno skupog goriva, a plovidba i taksiranje se previše dobro plaća da bi ga tko radio za badava.