Veliki tjedan prošao je u revijalnom tonu, uz primjenu većinski prisutnog mota: “Nije važno kako sam, važno je da drugi misle da mi je sjajno.” Sve je, dakako, bilo vidljivo na društvenim mrežama. Velika većina žena i samohranih muškaraca su spremali svoje tople domove, iz trgovačkih centara dovlačili količine ića i pića prema kojima bi se dalo naslutiti da će tri blagdanska dana trajati barem dva tjedna. Možda zbog korizme. Barem oni koji su si tijekom tih četrdeset dana mučenički uskratili slatkiše, masno, mesno ili alkoholno. Ovom objašnjenju ne idu u prilog oni koji su se odrekli duhanskih proizvoda. Drugo moguće objašnjenje i usađeni strah od gladi proizašao iz priča djedova i baka koje su, pak, ovisile o strani na koju su se onih kobnih godina iz kojih nikako da izađemo svrstali. Priče su to o Švabama koji su zauzeli bunar, Talijanima koji su konfiscirali kokoši ili partizanima koji su spalili žito.
U priču o hrani i njezinoj blagdanskoj nabavci umiješali su se i mediji koji su nas podatkovno, s “trećim staležom” bacili natrag u vrijeme Francuske revolucije. Ili u vrijeme kad smo se još blesavo nadali (budimo optimistični) da ima šanse za srednji stalež. Cjenovno smo, tako, dobili tri blagdanske košarice: bogatu, srednje bogatu i skromnu. Bogatu su si mogli priuštiti oni koji za trodnevno blagovanje mogu izdvojiti prosječnu crkavicu jednog Slavonca, dok je ona skromna iznosila koliko i prosječni račun za grijanje u veljači.
Hrana je, međutim, pala u drugi plan. Jer: svašta se događalo u Velikom tjednu. A valjalo je to svašta i mudro komentirati. Dogodio se, recimo oganj koji je umalo sasvim požderao parišku gotiku poznatu kao Notre Dame koja je daleko više od vizualnog dojma i u nju uloženog novca. No, na fenomenološko čudo sociologije, filozofije, umjetnosti i europskog kulturološkog preokreta o kojemu je tako dojmljivo u knjizi “Vrijeme katedrala” pisao Georges Duby nisu se obazirali oni koji su nesmiljeno, simptomatično anonimno pisali komentare ispod tekstova na portalima i društvenim mrežama. Njima nije bilo važno gotovo naprasno otkriveno umijeće statike u čipki gotike, ni alkemija kojom su majstori-staklari počeli bojati svjetlost. Čak i najksenofobniji primitivci su se sjetili gladne sirijske djece. Neki su postali građevinski stručnjaci koji su uspoređivali požarom uništeni neboder i katedralu. A bilo je i onih koji su posegnuli za sotonističkim obredima i urotama i Božjom osvetom.
Velebni komentari samoprozvanih mudraca naprasno su, međutim, utihnuli na vijesti o posjetu kineskog mnogoljudnog izaslanstva i gospođe-drugarice kobnog prezimena Yu koja se zaputila dalje od priobalja, u postojbinu nekad najvećeg sina naroda i narodnosti bivše države, a sad krivca za sve. Naprasno su u zapećak odbačene političke konotacije pretvaranja političke škole u turističku atrakciju. Razvoj kontinentalnog turizma prije svega. Sve se ionako, kažu, vrti u krug i vraća počelu. Onaj, tad još neosviješteni pripadnik trećeg staleža, onaj Augustinčićev Ambroz svima znani kao Matija Gubec koji je popizdio i ustao protiv nepravde dramatično podsjeća na razapetog Krista. Premda je nastao u vrijeme komunističkog mraka. Zbog te kružnice koja bi se jednom trebala zatvoriti nestrpljivo čekam povratak istinskome Kristu. Kojem? Pa onome koji je opraštao bludnicama i spašavao ih od kamenovanja, onome koji je ljubio prljave, ponižene, prognane, koji je došao dokinuti farizejštinu propisa i kazni, osuđivanja posrnulih, formi koja je ovladala sadržajem kako bi navijestio ljubav kao jedinu vodilju i jedini zakon, koji je opominjao s “ne sudi!”, koji nije pristao umrijeti kako bismo mi tri dana kasnije, na obljetnicu Njegova uskrsnuća žderali, nego kako bi nam bilo oprošteno, kako bismo praštali, prestali biti svjetina koja urla “Razapni!”
U međuvremenu, u iščekivanju zatvaranja kruga, i dalje sumanuto primjenjujemo zapravo bogohulni, idolopoklonički sustav naslijeđen iz srednjovjekovlja koji je svoju društvenu piramidu nametnuo kao presliku “nebeskoga stanja i hijerarhije”, s vladarom i njegovim nedodirljivima na vrhu, pukom na dnu. Govorimo o obitelji kao temelju svega, a zapravo gazimo temeljnu obiteljsku postavku temeljenu na ljubavi, veličamo nepotizam, rodbinsku usustavljenost koja podobne promiče u kaznom nedodirljive. Pa tako imamo paradoks suživota golemog domoljublja kao pretpostavku za opstojnost identiteta i sustav koji ne kažnjava one koji tuku one koji su se borili za ovu državu i obranili je od istinske agresije. Taksist je naposljetku samo taksist, baza društvene piramide, a nasilnik dijete nedodirljive obitelji utkane u vrh sustava. Taksist je samo još jedan od “glupih branitelja koji su srljali”. Taksist se nije snašao u društvenim promjenama.
Preostaje pitanje: je li moguće promijeniti Orwellovo stanje stvari gdje su “neke životinje jednakije od drugih” ili je moguće evoluirati do Kristova nebeskog stanja gdje je pravda jednaka za sve? Ili doista moramo čekati Nebeski Jeruzalem?
Bilo kako bilo, valja nam se pripraviti za tsunamije nezemaljske ljubavi prema domovini, nama kao pojedincima. Dolaze, naime, europarlamentarni izbori. Treba preživjeti to i ostati razuman pod žestokim pljuskom monumentalnih obećanja. S rukom na srcu koje za Domovinu kuca u trenucima ključnim za pozicioniranje i boljitak. Tako osobni boljitak. Jer čini se da više nema prostodušno istinoljubivih ljudi poput Josipa Pankretića. Visoko iznad nas su samo odličnici zaštićeni kao lički medvjedi. I tramvaji jači od automobila.
Pa eto, Hrvati su se u korizmi pripremali ne za iće i piće već da mogu glasnije uzviknut "razapni", svakoga tko se ne uklapa u njihovu sliku svijeta, kome treba dokaz, samo neka si pogleda komentare pod člancima na portalima i društvenim mrežama, i još se uz to kunu u Krista.