Više od 25 godina živjela sam na "idiličnoj" Trešnjevki. S predahom od desetak godina ponovno sam doselila iz Maksimira na Trešnjevku i našla se u čudu.
To više nije Trešnjevka koju pamtim.
Trešnjevački plac, žila kucavica i duša radničke četvrti, iako obnavljana, na žalost, doima se kao da je pala atomska bomba. Od svih gradskih tržnica, ostala je kao najzapuštenija, najprljavija i najneuređenija tržnica.
Guši se među divovskim zgradama i nazovi urbanim vilama koje su zamijenile manje kućice, porušivši i ono malo zelenila bivših vrtova kuća, pri čemu novi graditelji nisu osigurali ni nužno parkiranje za svoje stanare, a kamoli nove zelene površine!?
Tako se pješaci guraju između živčanih vozača koji nemaju gdje parkirati, hodaju po cesti jer pločnika nema, a po kojoj su unatoč brojnim inspekcijama, preprodavači ponovno prostrli svoju robu, u nadi za kojom kunom više.
Šuljaju se tu i neke organizirane grupe sumnjivih osoba koje zaustavljaju starije i nemoćne, te prosjaci koji iskaču pred prodavaonice i traže kunu, dvije...
Sve pomalo nalikuje na zonu sumraka. I tko se oko toga treba brinuti ako ne sami stanovnici Trešnjevke? A ovdje bi posla imali ili bar trebali imati gradski oci, građevinski i ini inspektori, ekolozi, a modža i prije svih njih nova gradonačelnica. Jer cilj svima nama trebao bi biti moderan, humaniziran i prije svega ekološki osviješten izgled tržnica koji odiše europskim duhom, a ne balkanskom mahalom!