Tretman odlaska Božidara Violića nije smio ovisiti o zasićenosti važnim smrtima

Lista umjetnika koje je proteklih mjeseci pokosila smrt i u Hrvatskoj je sve duža. Nedavno je tako otišao i Pero Kvrgić, čovjek koji je desetljećima i u Hrvatskoj i u čitavoj regiji bio sinonim za glumca, omiljen u svim brojnim sredinama u kojima je radio. Ipak, jedan veliki umjetnik umro je točno na razmeđu studenog i prosinca, ali taj odlazak iz tko zna kojih razloga u medijima nije odzvonio kako bi trebalo.

I kako je taj zaslužni pokojnik zavrijedio. Naravno, riječ je o redatelju Božidaru Violiću, Splićaninu koji je svojim djelom bio itekako vezan uz Zagreb. Jednom od najvažnijih i najlucidnijih hrvatskih kazališnih redatelja posljednjih desetljeća. Režirao je Violić i opere (za režiju Bersine opere “Oganj” dobio je i Nagradu hrvatskog glumišta), a odlično je i pisao, o čemu svjedoče i knjige “Lica i sjene” i “Isprika: Ogledi i pamćenje”.

Mogao je tako biti i književnik, romanopisac, esejistički prvak, baviti se znanstvenom karijerom i skrasiti se u sigurnosti Akademije. Ali, izabrao je kazalište, pravi umjetnički ring prepun neizvjesnosti, ne bježeći nikada od škakljivih i opasnih tema i bremenitih i aktualnih tekstova.

Autor je predstava koje su zlatnim slovima upisane u povijest hrvatskog kazališta i to onog njegova slobodarskijeg dijela. Baš je Violić u Teatru ITD postavio “Mirise, zlato i tamjan” po romanu Slobodana Novaka, ne bez političkih opstrukcija i komitetskih intervencija koje je znao i prevladati. A prije toga je radio i filmski scenarij za istoimeni film zajedno s velikim hrvatskim redateljem Antom Babajom.

Violićeva kazališna predstava “Mirisi, zlato i tamjan” na sceni je živjela punih dvadeset godina i bila pravi kazališni hit, bez obzira na neke glumačke izmjene. Svi koji su je gledali (a neki su išli i na nekoliko predstava, kao na neko hodočašće) sigurno je nisu zaboravili. Posebno poglavlje ukupne povijesti hrvatskog kazališta svakako zaslužuje Violićeva inscenacija komedije Ive Brešana “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” koja je također igrala dvadeset godina i to u Teatru ITD pod vodstvom Vjerana Zuppe.

I kao što je svojedobno Violić izjavio Večernjem listu, “igrala je ta predstava 499 puta i igrala bi još da nije umro Zvonimir Lepetić”. A za tu je predstavu i taj dramski tekst Violić iznimno zaslužan jer ga je zajedno s autorom dugo i pomno brusio, a uostalom, potrudio se i da se taj tekst nađe na kazališnoj pozornici, vadeći ga iz Brešanove ladice.

Potpisivao je Violić i režije Matišićevih provokativnih drama, postavši stručnjak za Matišićevo dramsko djelo. Tako je Violić režirao i rustikalnu travestiju “Anđeli Babilona” koja je igrana u Gavelli, a u kojoj je, među ostalima, glumio i Pero Kvrgić. Bila je to politički izuzetno osjetljiva predstava čije su poruke itekako uzbudile i tadašnje Predsjedničke dvore. Sistemi su se mijenjali, ali su političke i kulturološke prakse u Hrvatskoj ostale iste ili jako slične.

I Matišićevu dramu “Sinovi umiru prvi”, prvi dio mračne trilogije o hrvatskim braniteljima, režirao je Violić također u Gavelli, a ta je predstava u samo dvije sezone igrana pedeset puta, ali se ipak nije dulje zadržala na repertoaru. Zanimljivo, i u njoj je glumio svestrani i sveprisutni Pero Kvrgić i to umirovljenika iz Srbije. A onda je “Ženu bez tijela” koja je također izazvala puno pažnje Božidar Violić postavio u Zagrebačkom kazalištu mladih uz koje je bio vezan dugo godina kao umjetnički ravnatelj, dramaturg i te na kraju i kućni redatelj.

Vodeći i karizmatični hrvatski prozaik Slobodan Novak koji se nije baš razbacivao komplimentima, za Violića je s pravom napisao da je bio “redatelj koji znalački i dubinski zahvaća tekst i koji zna destilirati životvorni sok iz djela”. Takav je redatelj snažno zadužio hrvatsko kazalište, pa je šteta da se njegova smrt nekako uklopila u monotoni nekrološki niz u koji su posljednjih tjedana intenzivno zapali i mediji i cijela javnost.

Svakog dana na javnim institucijama dižu se crne zastave, pišu se telegrami sućuti sada već kao na pokretnim trakama, daju se in memoriam emisije na nekim od programa javne televizije. O nekim se zaslužnim pokojnicima piše više, o nekima manje, kako je već kome pao sudbinski grah. Ali medijski i strukovni tretman odlaska Božidara Violića nije smio ovisiti o slučajnostima ni o simpatijama, a još manje o zasićenosti važnim smrtima.