Iz bitke oko ploča s imenima trgova djeca su nam pobjegla u Njemačku

Ploče s imenima trgova i ulica ili spomen-ploče definitivno su jedan od najvećih problema Hrvatske danas. Zvuči smiješno, ali kako drukčije objasniti činjenicu da je tjednima hrvatska javnost “zabavljana” vijestima o tome hoće ili neće Trg maršala Tita u Zagrebu biti preimenovan. O toj je odluci ovisilo hoće li ili neće biti novih izbora u Zagrebu. Činilo se da će se Zemlja prestati okretati ako zagrebačka Gradska skupština ne odluči po hitnom postupku. Kada se to i dogodilo, jedna od glavnih vijesti u Hrvatskoj postala je skidanje ploče s toga istog trga. Uz to još traje sapunica s jasenovačkom pločom HOS-a i natpisom na njoj – “za dom spremni”. Također, svježa su sjećanja i na pokušaj postavljanja ploče jednome od čelnika ustaškog režima Juri Francetiću kao i na događanja kada su u Vukovaru postavljane dvojezične ploče na državne institucije. Dok traju bitke oko ploča, pravi i životni problemi ostavljani su sa strane. Nijedna od tih “akcija” nije rezultirala otvaranjem nekoga radnog mjesta, višom plaćom, boljim životom…

Oni koji su bili toliko efikasni po pitanju ploča, u čemu su pokazivali veliko zalaganje i stručnost, inicijativu, znanje i rad, ne pokazuju sve to dok rijeke građana napuštaju Hrvatsku u potrazi za boljim životom. Njihov glas nije se čuo ni kad je riječ o činjenici da, iako smo debelo zakoračili u 21. stoljeće, informatika još nije obvezan predmet u školama. Genijalnih ideja i razmišljanja, planova i projekata nije bilo s njihove strane ni kada treba pridobiti strane investicije i otvoriti nova radna mjesta. O anomalijama koje opterećuju društvo godinama šute kao i o nizu pitanja koja su velikoj većini hrvatskih građana od životne važnosti pa se tako nisu oglasili ni kada je gorjela Dalmacija ovoga ljeta. Šute jer većina njih zapravo i nema što reći o tim pitanjima, koja bi pokazala koliko zapravo ne znaju i ne mogu.

Zalijepili su se za ideološke teme jer tu je najjednostavnije poentirati i to prije svega politički. Publika je uvijek tu prisutna tako da se ne može pogriješiti, a pri tome, što je možda i najvažnije, ne treba puno ni raditi. Dovoljno je držati se stavova kakvi god oni bili ne razmišljajući o potrebama ljudi oko sebe, koliko to sve njima znači, kako žive, planira li netko i od njih možda trbuhom za kruhom… Mediji će to sve uredno prenijeti.

Ipak, najčudnija je upravo ta publika koja godinama sluša sve to i reagira na sve što se kaže. Neprirodno zvuči da osoba čija su djeca otišla put Njemačke ili Irske ne vidi problem ni u čemu drugome osim u raznim ideološkim pitanjima ili pak kako će se zvati neki trg, ulica… Upravo je zato ta publika jedan od većih krivaca zašto je situacija u Hrvatskoj takva kakva jest. Da se publika postavi drukčije i s jasnim zahtjevima, razni “stručnjaci” radili bi drukčije. Možda bi im tada sinula neka ideja koja bi neku od mladih obitelji zadržala u Hrvatskoj ili neku od onih koje su već otišle vratila. Nažalost, publika je takva kakva jest, a dok je ovaca, bit će i onih koji ih šišaju.