Milan Bandić kaže: ja ispunjavam predizborna obećanja. Ne, neće se samozapaliti na Jakuševcu iako ga nije sanirao, ali Zagrepčanima ipak, kaže, hoće omogućiti da na referendumu odluče žele li Trg maršala Tita ili ne.
No svakom bi trebalo biti unaprijed jasno da je to također samo – glasan ćorak. S predvidljivim ishodom. Za uspješan lokalni referendum, tj. da na njega iziđe 50 posto birača, treba malo jača čarolija. K tome, mnogi su uvjereni da bi ishod tog izjašnjavanja bio čvrsto na strani komunističkog diktatora jer su najmotiviraniji za zaštitu njegovih tekovina oni koji su bili korisnici privilegija, a takvih u glavnom gradu i dalje ne nedostaje.
Kao što neki dan napisa jedan gorljivi zaštitnik njegovog imena i djela: Želite mu uzeti trg? Vratite onda i stanove koje vam je on sagradio i podijelio! Koje li primitivne ucjene! Kao da je Tito osobno zasukanih rukava zidao stanove, vlastitim novcem, a iz obveznog doprinosa koji je uplaćivao svaki zaposleni u socijalističkoj federativnoj. Da, gradilo se tim novcem. No najveća ljubav prema ljubičici bijeloj i dalje cvate tamo gdje je on useljavao u kuće i stanove očišćene od bivših vlasnika.
Naravno, ima Tito mnoštvo povijesnih zasluga, koje mu svakako valja priznati, ali kad se radi o javnom izražavanju zahvalnosti, kao što je imenovanje ulica i gradova, onda se crta ipak mora podvući ispod činjenice da je on izravno odgovoran za masovne zločine – kako organizirane nezakonite likvidacije tako i institucionalizirane progone i pljačku stotina tisuća hrvatskih građana.
Je li moguć neki kompromis? Naravno! Da povežemo one koji i dalje žele gorljivo Tita i one koji su protiv njega – nazovimo ga Trg žrtava maršala Tita! Jer, apsurdno je da Hebrangova ulica izlazi na trg koji nosi ime čovjeka koji ga je dao likvidirati.
S druge strane također svojevrsna ucjena. Deložiranje Broza bilo je jedina točka izbornog programa Hasanbegovića i Esih koju su birači uspjeli zapaziti. Danas je to jedini preduvjet njihove suradnje s Bandićem. Bez tih ruku, prijete novi izbori – osim ako se i SDP ne uključi u spašavanje Bandića i Tita, što nije isključeno. Hasanbegović zna da mu Bandić želi podvaliti pa tako ultimativno traži da o tome odlučuje Gradska skupština, formalno ona ista koja je to ime i donijela na kazališni trg koji je prije toga promijenio niz imena. Ako baš mora biti referenduma, onda jedino smisla ima da on bude nacionalni pa bi Hasanbegoviću bilo najbolje odmah krenuti u prikupljanje potpisa. Crkva će sigurno pomoći, a ako HDZ neće, imat će moćan argument protiv Plenkovića. Tad bi se odlučivalo većinom onih koji su izišli na izbore, a odluka bi vrijedila ne samo za Zagreb već i za sve druge gradove u Hrvatskoj.
Neki će pitati što nekoga iz Molunta briga za imena zagrebačkih ulica i trgova, no naravno da je takvo iščuđavanje posve promašeno. Hrvatić koji ne želi da trgovi u njegovu gradu nose ime zločinaca i masovnih ubojica, to isto ne želi u bilo kojem drugom hrvatskom gradu, a kamoli u metropoli.
Nevjerojatno je da oni isti koji od Plenkovića zahtijevaju da “državnički” preko koljena prelomi ploču u Jasenovcu pa, iako bi pri tome prekršio nekoliko zakona, nalaze sve moguće izlike kako bi sačuvali Tita od deložacije. Premijer pak veli da je na jasenovačkoj ploči problematičan “samo” grb, odnosno ZDS. Da je bez frke mogla biti i bez grba, to pokazuje primjer ploče iz zagrebačke Kustošije. Najjednostavnije rješenje bilo je da se u Jasenovcu postavi nova ploča, bez ZDS, a da se na drugim lokacijama oko sličnih ploča ne pravi problem. Nije to isto, ali ako je Vukovar mjesto posebnog pijeteta, svakako se mora naći razumijevanja prema svima onima za koje je i Jasenovac mjesto posebnog pijeteta.
Apsolutne zabrane, naravno, nisu rješenje. Simbolima totalitarnih sustava ne smiju se kititi institucije države, ali u privatnoj uporabi apsolutne zabrane su kontraproduktivne.
Vjerovali ili ne, ali danas među onima koji rabe ZDS ima mnogo onih kojima pritom na pameti nije slavljenje fašističke države. Naravno, to ne znači da će ga ikad biti moguće u potpunosti oprati od nasljeđa II. svjetskog rata. Neće ni Tita, unatoč svim zaslugama.
Hoće li njegovo povjerenstvo tome gordijskom čvoru biti doraslo, možemo samo nagađati, no Plenković tek sad ističe da “treba otvoriti ozbiljne razgovore s predstavnicima udruga HOS-a kako bi se našlo rješenje tog problema”. Nažalost, on nije ni primijetio da je pravi trenutak kad je to sve bilo moguće riješiti uz čašicu razgovora odavno propustio, tako da je sad vrlo dvojbeno može li se cijela priča vratiti na početak. Sad smo već u fazi kad su se svi već duboko ukopali i svako kompromisno popuštanje shvaćaju kao poraz: sve ili ništa.
Trebamo trg žrtava komunizma!