Neki dan ministar financija našao se, doduše svojevoljno, u poziciji branitelja Vlade i Sabora od trgovačkog suca koji ih je u svome rješenju, kako je to prezentirao Slavko Linić, optužio da pogoduju kriminalcima. – Nijedan sudac nije sveta krava! – pravdao je ministar time izazvano svoje obrušavanje na suca Trgovačkog suda u Zagrebu. A prije samo nešto više od četiri godine vladajuća politika nije se libila govoriti i o ukidanju svih tada 13 trgovačkih sudova. Prema pisanju Jutarnjeg lista netko iz vrha HDZ-a tada je rekao: “Trgovački sudovi postali su toliko sljubljeni s interesima krupnog kapitala da tu više ne pomažu pojedinačni antikorupcijski zahvati i kadrovske promjene njihovih predsjednika.” Na površan pogled, osobito nakon dviju odluka sudaca Radovana Dobronića u slučaju Franak i Mislava Kolakušića u slučaju Dalekovod, doima se kao da se u trgovačkom sudstvu sve okrenulo naopako. Kad se prigovori kritičara dvojice sudaca ogole od suvišnih detalja, oni se svode na isti zaključak – suci nisu vodili računa o interesima krupnoga kapitala u recesiji.
>> Sudac koji je šokirao banke nema nijedan kredit
Što će nam trgovački suci
Zar se stvarno stubokom sve promijenilo!? Naravno da nije. Niti je nekoliko afera bilo dokaz korumpiranog sudstva niti na temelju samo dviju odluka možemo suditi o sucima koji su ih donijeli, a još manje o aktualnom trenutku u (trgovačkom) sudstvu. Ocjeni o korumpiranosti prethodile su pojedinačne afere, pokoji kazneni progon i kontroverzna sukobljavanja za pozicije u vrhu, a osobito se u kolektivnu memoriju usjekao istup bivšeg predsjednika Visokog trgovačkog suda Nenada Šepića koji je razočaran nedobivanjem fotelje prvog čovjeka trgovačkog sudstva imao dotad nezapamćen “insajderski” istup o utjecaju bankara na predsjednike sudova.
Nasuprot tomu, sklonima razmišljanju da moćnici uvijek dobiju što žele, suci Dobronić i Kolakušić postali su primjeri neovisnog sudstva samo zbog toga što su donijeli odluke koje “veliki” i “moćni” doživljavaju kao elementarnu nepogodu od koje se treba zaštititi. Doduše, uvelike su tome pripomogli istupi ministra Slavka Linića, pa i Branka Grčića, iz čijih se kritika i komentara iščitava potreba za ograničavanjem moći koju suci crpe iz svoje neovisnosti. Otprilike – ne trebaju nam ako se u ovim dramatičnim gospodarskim okolnostima nisu u stanju sljubiti s krupnim kapitalom kao Vlada, Sabor, politika, mediji...
Međutim, i takvi jednostrani i za pravnu državu opasni pristupi koji dugoročno ne vode računa o stvarnim posljedicama takvog ograničenog pristupa, kao i odluke dvojice trgovačkih sudaca, osvijestile su kod mnogih da je nevjerojatna moć koncentrirana u rukama trgovačkih sudaca te kako je stoga iznimno važna njihova nepristrana pozicija i neovisnost. Oni odlučuju o milijardama kuna, mogu promijeniti odnose na tržištu, pa i samo jednom svojom odlukom, sudeći po kritikama izrečenima Dobroniću i Kolakušiću, urušiti bankarski, financijski, gospodarski, pa i pravni sustav. U predstečajnim nagodbama samo kod pojedinih trgovačkih sudaca vrte se tražbine “teške” po nekoliko milijardi kuna.
Procesi koje je slučaj Franak pokrenuo ne mogu se ni procijeniti. Već to što je presuda potaknula i drugačija razmišljanja, poljuljala ustaljene odnose snaga “malih” potrošača i “velikih” banaka od neprocjenjive je društvene važnosti. Rješavajući predstečajnu nagodbu u slučaju EPH, trgovački suci mogu promijeniti medijsku scenu u Hrvatskoj. Pogreška, nemar ili pristranost mogu se reflektirati na sudbine tisuća osoba. I utoliko je velika odgovornost na sucima. A to se iz odnosa politike prema njima baš i ne vidi.
Politika se trgovačkim sucima uglavnom bavi kao objektom kritika i objeda zbog sporosti, sumnji u korupciju, pogodovanja ovome ili onome, ali u preveniranju i otklanjanju okolnosti koje otvaraju takve mogućnosti, baš se i ne trudi. Osobito trgovačkom sudstvu ne pridaju pozornost koju ono zaslužuje s obzirom na ulogu koju bi trebalo imati. Izvršna vlast nikad nije imala problema s vlastitim tehnološkim opremanjem, dok im je suce jednostavnije optuživati za nerad nego se suočiti s karikaturalnim situacijama poput one da u eri interneta suci čak i u Zagrebu donose vlastiti papir da bi strankama isprintali odluku, da im i do mjesec dana treba da od neke državne institucije dobiju neki podatak, ili da sami iznalaze rješenja kako e-spis učiniti smislenim.
A kad se prije četiri godine po smjernicama EU radila racionalizacija sudova pa je 13 trgovačkih sudova svedeno na sedam, znate tko se prvi pobunio što je šest trgovačkih sudova pretvoreno u službe koje će se ukinuti do kraja 2019. Političari! I to baš iz danas vladajuće koalicije. SDP i HNS negodovali su zbog ukidanja Trgovačkog suda u Šibeniku. U Dubrovniku su se bunili kako je moguće da nekadašnji trgovački centar svijeta ostane bez trgovačkog suda. Ne sijecite žilu kucavicu gospodarstva regije, Trgovački sud u Dubrovniku po rezultatima je jedan od najboljih. U Karlovcu su se pozivali na povijest trgovačkog sudovanja koja seže do vojne krajine, kako je isticao predsjednik Županijske gospodarske komore. I taj je sud hvaljen jer je imao najmanje ukinutih odluka. Tadašnji istarski župan Ivan Jakovčić je za ukidanje Trgovačkog suda u Pazinu rekao da je to “velik udarac gospodarstvu Istre”. Ukidanje sudova nije racionalizacija nego centralizacija, tvrdili su u oporbi. Upravo je u saborskoj proceduri inače vrlo argumentiran prijedlog za vraćanje Trgovačkog suda u Pazinu, no zbog nedostatka novca ga ministar pravosuđa ne podupire.
>> Kolakušić blokirao i Industrogradnju, odbio nagodbu
Ljenjivci u svijetu paragrafa!?
Dobronić i Kolakušić prvi su suci koje su proslavile odluke, a ne afere. Trgovačkim sudovanjem, osim same struke i pokojeg ministra, zapravo se nitko nije bavio te su i medijski neatraktivna tema. Čak ni kad se politika, kao nedavno ministar Linić, obruši na trgovačke suce, prikazujući ih kao zanovijetala koja nesvjesna društvenih okolnosti dobro žive o trošku poreznih obveznika dok se godinama lijeno povlače po svome svijetu paragrafa, ni u jednom mediju nije se pojavio ni pokušaj provjere te političke teze i potrage za činjenicama. Dok se iščekuju odluke Visokog trgovačkog suda koje će odrediti sudbinu Dalekovoda i Industrogradnje te financijsku budućnost osam banaka, valja primijetiti da bi VTS-u dvije godine trebale samo za neriješene predmete a da ne zaprimi nijedan novi predmet. A lani su ih dobili više nego ikad prije – 9407.
Rekord će ove godine biti nadmašen. Do kraja kolovoza primili su 7191 predmet po podacima Ministarstva pravosuđa! Ali VTS je lani i riješio više predmeta nego ikad – 9192. Očito problem nije u sucima. Ove se godine broj neriješenih predmeta povećao za još dvije tisuće pa ih je 537 po sucu VTS-a, dok su na trgovačkim sudovima “samo” 334 po sucu. Začudo, statistički podaci otkrivaju da problem nije u neradu sudaca, već u politici koja odlučuje što jest, a što nije predmet za sud. Recimo, protekle dvije godine trgovački sudovi primili su parničnih predmeta više nego tri prethodne godine te oko osam tisuća stečajnih predmeta, što je više nego u sedam godina od 2004. Zanimljivo, slično povećanje stečajnih postupaka zabilježeno je u mandatu Račanove vlade. Politiku baš i ne zanima treba li, tko će i kako to riješiti. Oni su tu da dijele zadatke.