Tri godine kasnije, pohvala iz Njemačke

Što god mislili o aktualnoj Vladi i vodstvu policije, nesporna je činjenica da bi njihovi prethodnici plaćali suhim zlatom, da su samo imali priliku, takvu izjavu kakvu je njemačka kancelarka Angela Merkel dala prošli tjedan nakon susreta s premijerom Andrejem Plenkovićem u Berlinu: “Odlično obavljate posao na granicama i želim vas pohvaliti”.

Nikad, pa ni na vrhuncu migrantske krize kad je premijer Zoran Milanović tvrdio da je on na liniji kancelarke Merkel i humanog pristupa prema migrantima, suprotno od pristupa mađarskog premijera Orbana, iz usta njemačke kancelarke nismo čuli tako eksplicitnu pohvalu postupanju hrvatske policije u krizi koja je politički obilježila, i još obilježava, Europu. Da, tapšali smo tada sami sebe po ramenu, čestitali si u svoje i (sami sebi) u njemačko i europsko ime, ali nikad nismo čuli čestitku iz usta nekog njemačkog ili europskog zvučnog imena (ne računamo pohvale ponekih medija). Ukratko, bili smo si vrlo dobri što smo, na dan, primali po 10 tisuća neregularnih migranata dnevno, davali im tuš i hranu, i slali dalje prema zapadnim državama članicama EU.

I danas čujemo, u pojedinim komentarima, tezu da je takva reakcija prije tri godine bila dobra, a da je sadašnja reakcija navodno loša. Tezu da je hrvatska policija pod Milanović-Ostojićevom Vladom bila, kao, dobra, a da je danas pod Plenković-Božinovićevom, kao, zla. Tezu da je slika Hrvatske prije tri godine bila slika bebe s Bliskog istoka koja pronalazi spas u nježnim rukama hrvatskog policajca, a da je slika Hrvatske danas ona – ne doslovno fotografirana, ali zamišljena na temelju izvješća nevladinih organizacija (čije bi apele, treba to naglasiti, bilo pogrešno unaprijed otpisivati kao nevjerodostojne) – u kojoj hrvatski policajci mlate migrante po šumama i vraćaju ih silom odakle su došli.

Ta je teza pogrešna ponajprije jer svoju analizu gradi iz isključivo hrvatske perspektive i ne uvažava šire, europske okolnosti. Niti je politika “šalji dalje” bila toliko humana koliko je Hrvatska samu sebe uvjerila da jest (jer, humanost se mjeri zbrinjavanjem i naporima u integraciji izbjeglica, više nego politikom pretakanja problema drugima, što je ponekad, zaista, uključivalo sliku bebe u policijskim rukama, ali ponekad i sliku rijeke migranata puštenih da gaze hladnu rijeku Sutlu potkraj listopada). Niti je hrvatska policija, prema onome što zasad kao javnost znamo iz izvješća svih aktera upućenih u događanja na granici (a tu se uvijek trebamo boriti da saznamo više), odjednom postala glavni pendrek Europe.

Činjenica je da se hrvatski premijer vratio iz Berlina s pohvalom njemačke kancelarke na račun postupanja hrvatske policije na granicama, i da se to dogodilo u rujnu 2018., ne u jesen 2015. godine. To je veliko postignuće ove Vlade, ne samo premijera, nego i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića.

Baš kao što je slično postignuće bila činjenica da se ministar obrane Damir Krstičević prošle godine iz Washingtona vratio sa sjajnim javnim pohvalama američkog kolege Jamesa Mattisa na račun Oluje kao svjetski relevantnog primjera dobro vođene vojne operacije, što je također vrsta izjave za koju bi neki prijašnji premijeri i ministri vjerojatno dali i lijevi bubreg. Što samo govori da je hrvatska diplomacija, pa i ona manje vidljiva, u sigurnosnoj, ne klasičnoj vanjskoj politici, prilično uspješna za vrijeme ove Vlade. Ma koliko šutjeli o tome u našoj potrebi da budemo stalno kritični.

Jučer su bile točno tri godine od Merkeličine odluke da otvori njemačke granice za tražitelje azila koji su se slijevali balkanskom migrantskom rutom. Bio je to trenutak koji je promijenio cijeli kontinent. Tri godine kasnije, neonacisti u njemačkom gradu Chemnitzu otvoreno marširaju i proganjaju imigrante, a politički predstavnici tih nasilnika sjede i u njemačkom Bundestagu kao službena oporba kancelarki Merkel. Krajnja desnica na vlasti je u Italiji i u Austriji, o Bijeloj kući u Washingtonu da i ne govorimo. Velika Britanija izlazi iz Europske unije, a kao kulisa referendumske kampanje koja je dovela do te odluke poslužila je i fotografija rijeke migranata na hrvatsko-slovenskoj granici. Nitko više u EU ne pomišlja da otvori svoje granice za po 10 tisuća migranata dnevno, kao prije tri godine. Hrvatska je od Slovenije i Mađarske odijeljena žičanom ogradom.

Sve su to okolnosti koje treba uzeti u obzir kad analiziramo postupanje hrvatske policije na granici danas. To postupanje izgledalo bi danas isto pod bilo kojim drugim ministrom ili vladom. To se zove realpolitika.