Triatloncu i ekonomistu život ovisi o injekcijama inzulina

Blijeda sjećanja na liječnike kute i dva dana infuzije u bolničkom krevetu jedine su uspomene koje danas 26-godišnji Nenad Šimunko, triatlonac i prvi dijabetičar na svijetu koji je, lani u lipnju u Češkoj, završio tešku utrku pod nazivom Ironman (Čelični čovjek), nosi na dane kada mu je sa šest godina dijagnosticirana šećerna bolest.

– Nedugo prije toga sam prebolio mumps, a zna se da on može uzrokovati neplodnost. Kod mene je valjda udario na gušteraču – sa smiješkom objašnjava Šimunko. Veći su šok, prisjeća se, doživjeli njegovi roditelji koji su se morali suočiti s činjenicom da će njihov mezimac ostatak života provesti primajući injekcije inzulina.

– Planirali su da sa šest godina krenem u školu, no nakon dijagnoze taj plan bio je odgođen – otkriva mladić. Ne sjeća se da mu je ikada nedostajala čokolada ili da je imao problema gledajući vršnjake koji su je “tamanili” u školi jer znao je ukrasti pokoji komadić, a jedini problem bile su injekcije.

Na biciklu čokoladice

– Vrištao sam dok me mama spretno bockala, a otac držao. Pristao sam na ubode u rame, no ne i na one u trbuh. Valjda bi me morali lancima prikovati za tako nešto – našalio se triatlonac. Majka je, kaže, do njegove petnaeste godine dolazila i u školu da bi ga piknula.

– Nije tada bilo penkala nego igla duga dva centimetra i šprica – naglašava Šimunko. Danas se bez problema sam bode i u trbuh, a činjenica da je utrku što se sastoji od 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara vožnje bicikla i 42 kilometra trčanja završio za samo 12.42 sati samo je potvrdila njegovo mišljenje da dijabetes nije prepreka normalnom životu.

– Iako se dnevno pikam i 6 puta, u tih dvanaest sati utrke dao sam si samo tri jedinice inzulina jer sam strogo pazio da energiju koju trošim stalno nadoknadim hranom – objasnio je Šimunko i dodao da je, primjerice, dok je plivao jeo šećer iz vrećice, a tijekom trčanja ili vožnje na biciklu šećer unosio grickanjem čokoladica.

– Dijabetičkih dijeta se ne pridržavam, a jedem sve što se doma kuha, pa i špek, kulen i sir. Pojedem i topli sendvičć no to onda znači da si moram ubrizgati 6,7 jedinica inzulina – priznao je triatlonac i dodao da se iduće godine u kolovozu u Murskoj Soboti nada istrčati dvostruko težu triatlonsku utrku.

– Bit ću jedni dijabetičar na svijetu koji je preplivao 7,6 i pretrčao 84 kilometra uz 360 kilometara vožnje biciklom – odlučno je otkrio svoje planove Šimunko.

A za razliku od Šimunka, Bruno Baglama 26-godišnji Siščanin s dijabetesom se susreo u najkritičnijem razdoblju života za dječake, sa 16 godina.

– Nemam pojma otkud je došao, valjda geni, iako ne poznam nikog u obitelji tko ima šećer – rekao je Baglama. Možda je i prije imao povišene vrijednosti, no alarm za uzbunu bio je drastičan gubitak kilograma.

– Izgubio sam valjda više od pet kilograma u 15-ak dana – prisjetio se danas diplomirani ekonomist. U vrijeme kada je obolio već su postojale spasonosne penkale, pa mu bockanje od prvog dana nije bio problem.

– Uzimam inzulin četiri i više puta dnevno, a u to vrijeme svi moji prijatelji prihvatili su činjenicu da se moram bocnuti ili izmjeriti šećer u školi – priča mladić. U samom početku, nakon što je doznao da boluje, striktno se pridržavao režima prehrane koji mu je propisao liječnik.

– Sam sam vagao dvogramske kriške kruha i zbrajao unesene kalorije, no vremenom sa prestao – priznaje Baglama. Nekako se, kaže, naučio odoka procijeniti koliko je hrane unio u organizam i tome prilagoditi doze inzulina koje si ubrizgava najčešće u trbuh.

– Nema tu ožiljaka, otkad su penkale! Zna se dogoditi da pogodim kapilaru, pa se mjesto uboda malo plavi, no nikada mi se nije dogodilo da imam hematom – tvrdi mladić. Važno je, otkriva, slušati signale organizma koji dovoljno rano upozori da je nivo šećera u krvi pao ili narastao.

Nisam se stigao prepasti

– Lako je kad šećer naglo padne jer dovoljno rano osjećam tremor u rukama i slabost u koljenima, pa brzo pojedem nešto slatko ako mi penkala s inzulinom nije u blizini. Kad šećer raste – puno mokrim, a to i nije baš siguran znak – otkrio je ekonomist. Jednom je na moru izgubio pernicu s dozama inzulina i penkalom.

– Nisam se stigao ni prepasti jer su mi ljudi u ljekarni izišli u susret i učinili sve da nabave novi pribor, a u međuvremenu je moju pernica nađena u hotelu – prisjeća se strke oko inzulina Baglama.

Kada dulje vrijeme injekcijom inzulina ne bi snizio šećer u krvi moglo bi doći do oštećenja bubrega, ketoacidoze i kome iz koje je upitno buđenje.

– Svakodnevno trčim, izbjegavam slatko i alkohol, pa se ne bojim komplikacija – optimističan je. Stvari poput alkohola za dijabetičare, otkriva, mogu biti kobne.

– Poznanik je od pića pao u komu. Mogu nazdraviti s društvom, ali kao ni zdrav čovjek ne smijem pretjerivati – vragolasto se smiješio se Baglama.