U POVODU

Trnci fantomske ruke

22.03.2007.
u 17:47
Pogledaj originalni članak

Da bi snimio Libertas i slikopisno oživio osebujnoga Marina Držića, ne samo filmski vještome Veljku Bulajiću trebalo je nekoliko godina jer naši škrci teško odvajaju novac za filmove. Premda još relativno mlad, i Vinko Brešan se sigurno suočavao sa sličnim tipom ljudi i s istim problemima. S manjkom novca potrebnog za filmove sretali su se i susreću i drugi hrvatski režiseri.

No, za razliku od njih, Brešan je novčanu potporu za svoj novi film potražio, i dobio, u Beogradu. Ondje bi za svoje novo filmsko viđenje Domovinskog rata i hrvatskog vojevanja za samostalnost od srpskog ministarstva kulture trebao dobiti dvadeset posto novca! Snimi li svoju Ženu bez tijela, bit će to prvi put nakon rata da jedan ovdašnji film o godinama rata financira netko s druge strane, sa strane s koje su dobrovoljci dolazili ratovati protiv Hrvatske.

Što je motiv srpskog ministarstva kulture da sudjeluje u financiranju hrvatskog filma? Je li to puka dobrohotnost, neka stara nostalgija, nova sentimentalnost “filmskog bratstva” ili neki financijski interes? Što god bilo, ovo je čudna i neočekivana novost. Zapravo, mali povijesni presedan. Dosad baš i nije poznato da bi dvije nekoć zaraćene strane snimale zajednički film o svome ratu!

Je li, primjerice, nekom francuskom režiseru nekoliko godina nakon nacističke okupacije Francuske došlo da ode u Njemačku i ondje dobije novčanu pomoć za svoj film o ratnim godinama? Nije mu to bilo ni u peti. I ne pomisliti na nešto takvo bilo je patriotski čin. Ovdje je dobiti novac u Beogradu “nastavak kulturne suradnje”. Ono za što je Francuzima i Nijemcima trebalo kuraže i odvažnosti, kod nas se, izgleda, događa po zakonu duhovne tromosti ili po obrascu starih sentimenata.Nakon dugih godina življenja u istoj državi jednima su ostala stara prijateljstva, a drugima (ratne) traume.

I na hrvatskoj i na srpskoj strani ima onih koji i danas, toliko godina nakon krvavog razlaza, još misle da smo nužno upućeni jedni na druge, da  “ne možemo jedni bez drugih. To je fenomen fantomske ruke. Kao kada čovjeku amputiraju ruku ili, što je ovdje primjerenije, kada mu je odbije granata, a on još godinama poslije osjeća trnce. U Hrvatskoj se nostalgija spram Beograda pojavljuje u rasponu od “najukusnijih ćevapa” do inferironog stereotipa o “neusporedivo boljim srpskim filmovima”.

Taj se osjećaj inferiornosti zna pretvoriti u pravi mazohizam, ali osebujnog hrvatskog tipa. Mazohizam te vrste i poznati “trnci” najjasnije su se pokazali u svojedobnom radosnom uzviku jednog našeg “kulturnog radnika” da “naš put u Europu može ići jedino preko Beograda”! Kako će Vinko Brešan “u Europu” sa svojim budućim filmom, njegovo je pravo. Može to biti i via Beograd. No, mora li to baš biti s temom iz Domovinskog rata?

Pogledajte na vecernji.hr