Na stoljetnoj vjetrometini između istoka i zapada, Hrvatska je prije 20-ak godina odabrala zapad, ulazak u EU i NATO savez te strateško partnerstvo s SAD-om.
To bi partnerstvo prvenstveno trebalo služiti ostvarenju hrvatskih nacionalnih interesa, a tek onda interesa partnera. Međutim, u odnosima s SAD-om Hrvatska je godinama na liniji američke vanjske politike u Europi, više puta zanemarujući vlastite interese u odnosima s drugim silama, prije svega s Rusijom.
NATO je po definiciji obrambeno-politički savez, a obrambena politika ne pokriva sve aspekte nacionalne sigurnosti čiji je važan dio energetika. Za Hrvatsku je iluzorno očekivati pozitivne efekte američkog upliva u energetske igre na ovim prostorima jer se SAD teško može nametnuti kao snažan energetski arbitar.
Drugim riječima, Amerika Hrvatskoj ne može i neće pomoći u jačanju energetskog gospodarstva. U energetskim previranjima posebno je značajna uloga prirodnog plina koji je još uvijek ekološki prihvatljiv i u strateškim dokumentima EU definiran kao tranzicijski energent na prijelazu iz ere fosilnih goriva na gospodarstvo bazirano na obnovljivim izvorima.
Europa troši sve više plina, a sve ga manje ima. Posljedično raste i uvoz tog energenta, prvenstveno iz kopnom dostupnih ruskih polja.
U Washingtonu se pali crvena lampica svaki put kada godišnja analiza pokaže porast europskog uvoza plina iz Rusije. Za 2017. analiza je pokazala da je Hrvatska prednjačila u porastu uvoza plina od svih EU zemalja.
Otud i nervoza kod američkih diplomata. Međutim, pojačana ovisnost o ruskom energentu nije posljedica agresivnijeg ruskog nastupa na ovim prostorima, već činjenice da domaća proizvodnja pada. Uzrok tome leži u starim plinskim poljima i nepronalaženju novih.
A za to nam nisu krivi ni Ameri ni Rusi.
>> Toplinski valovi od Arktika do Japana
Nisu krivi ni Ameri ni Rusi već je kriva uvoznička banda koja za proviziju uvozi u Hrvatsku sve za što mogu dobit postotak! Počevši od plina, struje, nafte, hrane, radioaktivnog smeća i koješta drugog!