Trst podiže spomenik ocu fašizma za 100. godišnjicu osvajanja Rijeke

Grad Trst podiže spomenik Gabrieleu D’Annunziju. U tom gradu već stoje tri spomenika piscima: Italo Svevo na malom trgu Hortis, James Joyce u šetnji na mostu Rosso te Umberto Saba zaogrnut kaputom u Ulici Dantea Alighierija. Kičasto nagomilavanje spomenika, reći će umjetnici, dok će literati biti blaži i naći logiku. Svevo, pravim imenom Ettore Schmitz, i Saba rođeni su i živjeli u tom gradu. Svevov Zeno je Tršćanin, Saba je posvetio zbirku pjesama Trstu i jednoj ženi. Joyce, Irac u samonametnutom egzilu, ako ništa drugo, učio je bogate Tršćane engleski.

A gdje je tu D’Annunzio, “vate”, bard i prorok, kako ga zovu? Rođen je u Pescari, a borik pod kišom iz njegove najpoznatije pjesme nije oaza u kršu Trsta, nego šuma na toskanskoj rivijeri. Što onda veže D’Annunzija i Trst? I to baš ove godine? Odgovor daje sam gradonačelnik Trsta Roberto Dipiazza (Forza Italia).

– U službenom izvješću s gradske sjednice piše da je odlučeno da će se spomenikom obilježiti sto godina D’Annunzijeva zauzimanja Rijeke. Od ovog tjedna počinje niz manifestacija kojim taj grad slavi okruglu godišnjicu riječkog “pothvata”, kako ga zovu. Otvorena je i izložba o D’Annunziju, a kruna će biti postavljanje spomenika na jesen.

Nema točnog datuma, no vrlo lako moguće da će to biti 12. rujna, kako bi se u dan obilježila Santa entrata (sveti ulazak), kad je 1919. taj ekshibicionist i preteča fašizma, u Fiatu i u pratnji kamiona punih dobrovoljaca, zauzeo Rijeku da bi je pripojio Italiji. Mimo, ali uz prešutno dopuštenje talijanskih vlasti.

Odluka Trsta i već spreman spomenik D’Annunzija kako sjedi na klupi i čita knjigu, kipara Alessandra Verdija, koji bi trebao biti postavljen na tamošnji Trg burze, podijelila je talijanske političare, povjesničare i građane te izazvao jednoglasnu osudu u Hrvatskoj.

Hrvata ima 15 tisuća

Povijesni kontekst je ovaj: na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. američki predsjednik Woodrow Wilson zastupao je gledište prema kojem je Rijeka kao luka potrebna zaleđu te ne bi bilo opravdano dodijeliti je Italiji, što je izazvalo političku buru na Apeninskom poluotoku, ali i među talijanskim stanovnicima Rijeke. Talijanske planove ozbiljno je ugrozilo i utemeljenje jugoslavenske državne zajednice, koja se prostirala na teritoriju što su ga svojatali i talijanski ekspanzionisti. U takvu situaciju ulijeće D’Annunzio.

– Na D’Annunzija se danas gleda kao na predstavnika elitističke literature početka 20. stoljeća, no većina ga Talijana više poznaje po ekscesima i po ljubavnicama nego po doprinosima kulturi i jezičnim inovacijama. Spomenik jest nesumnjivo politička poruka, znak nacionalizma. Samo korištenje riječi “impresa”, koja implicira pothvat i avanturu, a ne “okupacija”, otkriva nacionalistički zanos dijela talijanske politike koji je počeo Prvim svjetskim ratom, a nastavio se s fašizmom – kaže tršćanski povjesničar Franco Cecotti, specijaliziran za prvu polovinu 20. stoljeća.

U Trstu, gradu na granici i multietničkoj i multinacionalnoj sredini, živi oko 15 tisuća Hrvata, govori nam predsjednik Zajednice Hrvata Trsta Damir Murković. Poslijeratno je razdoblje napravilo svoje, nije bilo lako uz otpor svemu netalijanskome. Iako Hrvati tamo obitavaju od 13. stoljeća, Slovenci su prošli nešto bolje jer su bili priznata manjina. Do 1999. Hrvati nisu bili organizirani, nije se govorio jezik, što se sada promijenilo – otvaraju se dopunske škole i Trst je doživio kulturnu renesansu.

No, ona ipak egzistira u političkom okruženju – kad stranci Lega i treba podrška stranke FI (i obrnuto) da bi se popeli do visokih 40 posto zastupnika, a sve inkasiranjem nezadovoljstva ekonomskim prilikama. Druge etničke skupine kolateralna su žrtva.

– Mislim da ove inicijative neće naškoditi odnosima s Hrvatima, ponajprije zato što su poruke usmjerene prema Talijanima. U vremenima krize političari koriste iste strategije da bi poduprli zamišljeni identitet, kroz nacionalističke ideje ili strah zbog sigurnosti. Incidenti poput ovog ili onog u Basovizzi s Antonijem Tajanijem i povicima “živjela talijanska Istra i Dalmacija” ne smatram revizionizmom, nego nacionalnim egoizmom bez uzimanja u obzir osjećaja drugih država i njihove povijesti. Iredentizam je pojam koji mnogi Talijani ne mogu shvatiti, ali ga danas zamjenjuje novi – “Italija prva”. U gotovo svim državama vlada retorika “mi prvi, onda oni” – kaže Cecotti.

Fiumani se hvatali za glavu

Gradonačelnik Trsta Dipiazza nije želio odgovoriti na naša pitanja o obilježavanju sto godina okupacije Rijeke, o izložbi i spomeniku D’Annunziju. O tome samo govori na Facebooku, primjerice kada je rekao da je D’Annunzio junak, borac za Talijane te da je spomenik dobar za turizam. Na pitanja građana također odgovara selektivno, kaže nam Mauro Amelio, “Triestin patoco”, “pravi” Tršćanin.

– Naravno da je spomenik provokacija. Cilja na one koje ja zovem fašisti trećeg milenija, CasaPound i drugi. Trst to ne zaslužuje, grad u kojem se mirno živi – kaže Mauro.

Ironičan je. Ponavlja objašnjenje da je spomenik dobar za turizam.

– Ali gradonačelnik ne razmišlja o muci na koju će staviti turiste. Kako će jadni odabrati koji će spomenik D’Annunziju od njih tri posjetiti. Jedan, dva, sva tri? I kojim redom? – kaže.

– Koja tri spomenika?

– Oho, pa to i je najapsurdnije. Dakle, već postoje dva ista spomenika D’Annunziju. Jedan je u zdanju Vittoriale degli Italiani na jezeru Garda, gdje je živio nakon odlaska iz Rijeke i gdje se nalazi njegov mauzolej i muzej, drugi u mjestu Gardone Riviera. Odljev trećeg, onog za Trst, već je spreman. Dakle, dobit ćemo kopiju kopije. No, barem joj je cijena niska – 20 tisuća eura – sarkastičan je dok odmahujući glavom ponavlja: “Kakve veze ima Trst s D’Annunzijem?”. Njemu, kao i mnogima koji se pitaju isto, svoje veze dao je u otvorenom pismu Marino Micich, esul iz Zadra i ravnatelj arhiva povijesnog muzeja Rijeke u Rimu.

– Tijekom Prvog svjetskog rata riskirao je život kad je iz aviona iznad Trsta bacao listiće u bojama talijanske zastave kako bi talijanskim građanima, tada u Austro-Ugarskoj, poslao poruku nade. Dragovoljno se uključio u Prvi svjetski rat za Trst i talijansku regiju Juliju. Pjesnik i vojnik otišao je u Rijeku na poziv samih Riječana. Što se tiče izjava protiv Hrvata, oni moraju biti kontekstualizirani. Paralele s fašizmom ne vode nikamo, ne smijemo ostati prikovani za stare predrasude i ideološka čitanja iz prošlosti – smatra Micich.

U Hrvatskoj znanstvenici koji su se bavili tim razdobljem govore drukčije. Povjesničarka i muzeologinja Tea Perinčić, kustosica u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka, smatra da je D’Annunzijevo zauzimanje Rijeke za njega isključivo bio veliki performans, krajnja ekspresija i materijalizacija njegova dekadentnog umjetničkog izričaja.

Osim tako, “impresa di Fiume” može se sagledati iz nekoliko perspektiva. U Rijeci se rješavalo pitanje krize talijanske liberalne države, unutrašnja pitanja države koja je iz Prvog svjetskog rata izašla na strani pobjednika, ali s velikim ljudskim gubicima i velikim brojem ratnih veterana. Italija je “kuhala”, a poklopac koji se dizao prelio je paru na susjednu jadransku obalu, ističe. Preusmjeravanje fokusa javnosti prema obećanim teritorijima i pravo na “terre iredente”, Alto Adige, Trentino, Furlaniju, Istru, Dalmaciju, omogućavalo je odvlačenje pozornosti od nerješivih socijalnih pitanja. Rijeka je stoga kolateralna žrtva krize talijanske liberalne države.

– S druge strane, talijanski iredentisti u Rijeci organizirani u Talijansko nacionalno vijeće, zgroženi i na samu pomisao da će morati živjeti rame uz rame s hrvatskim seljacima s kastavskih brda i Grobničkog polja odakle su dolazili lučki, škverski radnici, konobari, čistači ulica, prijevoznici, radnice u “tabakijeri” i “mlikarice”, pohrlili su u zagrljaj „majčici Italiji“ iako nijedna talijanska povijesna tvorevina nakon Rimskog Carstva nije vladala ovim teritorijem pa zapravo Italija ni po kojoj osnovi nije domovina Riječana. Kako službena Italija u to vrijeme ne može otvoreno prihvatiti „odmetnutu kćercu“ Rijeku zbog međunarodnih mirovnih pregovora koji su u tijeku, tog se zadatka prihvaća ikona talijanskog Prvog svjetskog rata Gabriele D’Annunzio. Njegova “impresa” vrhunac je njegove performerske karijere, ali i početak kraja samostalne Rijeke. U Rijeku su s D’Annunzijem pohrlili brojni ratni veterani, mladi ljudi kojima je rat oduzeo smisao života, pustolovi, umjetnici, libertini, zanesenjaci svih političkih, seksualnih i drugih orijentacija. Tako se stječe dojam da je Rijeka svijetla točka slobode – grad života (citta di vita) u odnosu na ostatak pomračenog svijeta zadojenog liberalnim kapitalizmom i imperijalizmom – objašnjava povjesničarka.

No, dojam vara. D’Annunzijev je cilj bio jedino da svojoj domovini Kraljevini Italiji, jer on je u tom smislu konzervativan i djelomično reakcionaran, njega mase i socijalna prava ne zanimaju, čak ih ni ne razumije niti želi s njima imati veze, osigura dodatan životni prostor. Do kraja 1919. Fiumani su shvatili koliko su pogriješili kad su pajacu D’Annunziju prepustili grad. Naime, Rijeka je do 1914., pa čak i do 1918. jedan od najbrže rastućih gradova u Austro-Ugarskoj, a gospodarski rast i bruto prihod po glavi stanovnika bio je odmah iza Budimpešte. Multinacionalni grad ni mali zastoj zbog rata ne bi previše omeo da na kraju, zahvaljujući i D’Annunzijevu prematurnom zauzimanju koje se pretvorilo u 15-mjesečnu okupaciju i zatočeništvo zbog embarga, nije postao grad na rubu jedne monarhije koja se bori s brojnim krizama, gotovo zadnja rupa na svirali. Tome u prilog ide i činjenica da je susjedni Sušak, koji je pripojen Kraljevini SHS, bio sa Zagrebom gospodarski najrazvijeniji grad preuzevši mnoge gospodarske aktivnosti od Rijeke koja je postala Fiume.

– D’Annunzijeva okupacija Rijeke dobra je lekcija, ako je znamo pročitati. Grad u kojem su ljudi živjeli zahvaljujući sposobnostima da okrenu novac kroz pomorstvo, trgovinu, obrtništvo, industriju bez obzira na podrijetlo, pa čak i spol, postao je žrtva uskih, nacionalističkih pobuda što ga je na kraju i uništilo. Čemu onda odavati počast D’Annunziju? On sam, kao što će argumentirati mnogi, nije bio fašist, ali ako već nije bio član fašističkog pokreta, bio je njegov zloguki prorok. Čovjek kojeg je osim niskog rasta resio i veliki ego bio je zagovornik rata, odgovoran za smrt brojnih mladih Talijana koje je svojim „propovijedima“ nadahnuo da srljaju u smrt na istočnom talijanskom bojištu.

Stoga, na pitanje što znači podizanje spomenika takvom čovjeku u Trstu, najbliže što se, nadam se, može ponovno približiti Rijeci, ne mogu drukčije odgovoriti nego citirajući američku povjesničarku Dominque Kirchner Reill u talijanskom tjedniku Il Piccolo: „To nije ništa drugo nego slavlje čovjeka koji je poticao rat, kojem se gadila parlamentarna demokracija i koji je Slavene doživljavao kao stvorenja tek malo razvijenija od majmuna; čovjek koji je podržavao ideje o Jadranu kao isključivo talijanskom moru i poticao proširenje talijanskoga životnog prostora na Dalmaciju, Istru, Crnu Goru, Albaniju, Libiju“. Slaviti D’Annunzija znači slaviti šovinizam, nacionalizam, imperijalizam, sve ono na čemu se ne zasniva suvremena Europa, sve ono što smo trebali za sobom ostaviti u 20. stoljeću kojem kao otpadak pripada i političko djelovanje tog čovjeka i svih onih koji su ga u mnogo čemu slijedili i oponašali – zaključuje Tea Perinčić. Marko Medved, izvanredni prof. dr. sc. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu – Teologija u Rijeci istraživao je godine međuraća u Rijeci, posebice u kontekstu odnosa D’Annunzija s Katoličkom crkvom, o čemu je izdao knjigu “Riječka Crkva u razdoblju fašizma”.

– D’Annunzijevo je razdoblje (1919.-1920.) narušilo delikatno pitanje nacionalne i jezične ravnoteže u riječkom društvu i u Crkvi. S druge strane, istina je da su tijekom D’Annunzijeve okupacije Rijeke javno tolerirana ponašanja koja izgledaju moderno za to vrijeme pa neki govore o anticipaciji 1968., uključujući i neka zakonska rješenja. No, tada se mijenja nacionalni sastav klera, kao i jezik liturgije i propovijedanja u Rijeci, pritišće se redovništvo, kapucine i milosrdnice sv. Vinka, talijanizacijom, kršćanski simboli koriste se u civilnim ritualima obilježenim nasiljem, nacionalizmom i militarizmom. Brojni su hrvatski obrtnici i vlasnici trgovačkih radnji morali zatvoriti radnje, a radnici većih postrojenja dobivali su otkaze po nacionalnoj osnovi. Tada dolazi do intenzivnog emigriranja iz Rijeke i traženja utočišta na prostoru Kraljevine SHS. D’Annunzio veliča primat jedne (latinske) sastavnice riječkog identiteta, a omalovažava drugi (slavenski). Za vrijeme D’Annunzija žrtve su bili Hrvati; u četrdesetim i početkom pedesetih godina 20. stoljeća žrtve će biti riječki Talijani – iznosi Medved spoznaje iz svog istraživanja.

Kritika povjesničarima

Na liku i djelu D’Annunzija ne može se graditi budućnost odnosa Talijana i Hrvata, ističe. Iako je njegov književni opus vrijedan, njegovo djelovanje u Rijeci u velikoj je mjeri problematično i apsolutno neprihvatljivo. Talijanskoj historiografiji valja uputiti kritiku da najčešće ne uzima u obzir hrvatske izvore i literaturu jer se još događa da o ovim temama dobar dio povjesničara u Italiji donosi sudove bez poznavanja hrvatskog jezika, dakle hrvatske literature i vrela. Hrvatskoj strani možemo spočitati da na Danuncijadu često gleda isključivo kroz prizmu nacionalnih odnosa, zanemarujući sve druge njezine aspekte.

– K tome, potrebno je da iste kriterije kojima se u nas prosuđuju drugi narodi budemo spremni primijeniti i na neke hrvatske pojave. Naime, slično s ovim talijanskim pjesnikom dogodilo se u nas s Milom Budakom. Ljubav prema vlastitoj domovini, jeziku i kulturi ne izgrađuje se u oporbi prema drugim narodima, a dobrosusjedski odnosi ne mogu se graditi na antagonizmu prema drugima. Nakon iskustva 20. st. i dva svjetska rata, na ovim područjima Srednje Europe na kojima Hrvati, Slovenci i Talijani vjekovima žive zajedno, ne trebamo uzdizanje nikakvih nacionalističkih simbola. Treba nam međusobno poštovanje triju naroda i intenzivnija suradnja na svim područjima života, počevši s kulturom. Dakako, u vremenu ponovnog jačanja nacionalizama u Europi to je prilično teško – zaključuje Medved.

Slavljenički tretman D’Annunzija u Trstu moglo bi narušiti odnose dviju država. Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel na naše je pitanje odgovorio da je “Rijeka, baš zbog D’Annunzija, među prvima osjetila ubojitu ruku fašizma” te da su ovakve inicijative, koje slave okupaciju tuđeg teritorija, u suprotnosti s europskom politikom, a s obzirom na to da je riječ o zaista ozbiljnoj situaciji, očekuje i oštru reakciju naše Vlade.

– On nije bio tek plahi pjesnik, nego okupator i nasilnik. Ako se postavlja spomenik koji se referira na okupaciju Rijeke, to je sramotno, ali i izuzetno opasno. Posebice kada to stavimo u kontekst nedavnih izjava talijanskih političara koji svojataju hrvatsku obalu. Hrvatska obala pa tako i Rijeka hrvatski su krajevi, obranili su ih i oslobodili partizani u Drugom svjetskom ratu, baš kao što su oslobodili i Trst. Ako već hoće dizati spomenike, neka dignu spomenik partizanskim jedinicama koje su oslobodile njihov grad. I spomenici D’Annunziju, proslave i politički populizam koji podilazi niskim strastima, vjerujem manjeg dijela talijanskih birača, neće to promijeniti – kaže Obersnel.