Nalazimo se u stanju koje možemo gotovo nazvati post-covid 19 vrijeme. Iako zaraza virusom Covid-19 u svijetu još nije prestala ali kao da više nije tako veliki zdravstveni problem kao što je bila zadnje četiri godine. To proteklo razdoblje i taj medicinski fenomen se može analizirati s raznih strana: mikrobiološkog, imunološkog, farmakološkog, epidemiološkog, zatim sa stanovišta skoro svih mogućih specijalnosti koji se bave ljudskim zdravljem.
Zaraza kao i terapija oboljelih te sprečavanja obolijevanja ostavila traga u „svekolikom smislu”. Također se to razdoblje može analizirati i sa stanovišta organizacije medicinske službe, ekonomije pa sve do političkih posljedica i slično.
Činjenice koje su interesantne za virusnu Covid-19 zarazu:
Virusi su mikroorganizmi koji nastaju kao ostaci raspadnutih stanica u tijelu životinja, biljaka i svih ostalih živih organizama koji imaju stanice uključivo i raspadanjem jednostaničnih mikroorganizama. Štoviše, neki virusi mogu nastati i od drugih virusa kao manji ili drugačiji njihovi ostaci tijekom i samog virusnog raspadanja itd.
Koji su glavni sastojci virusa? Glavni njihovi sastavni dijelovi su njihovi geni. Od kuda potječu ti geni u virusima? Potječu od raspadnutog genoma svega onog što ima taj genom, kako je gore navedeno. Genom je skup gena. Ako promatramo samo stanice kao one biološke strukture koji imaju skup gena, genom, najvažniji prostori gdje se u stanicama nalaze geni su kromosomi i ribosomi. Nisu oni jedini prostori gdje se nalazi nasljedni materijal u stanicama, ima ih na još nekoliko mjesta u stanici, ali kromosomi i ribosomi su najvažniji.
Koje su osnovne osobine gena odnosno genoma? Od mnogih najvažnije su sljedeće tri osobine: Prva je da se oni kod dijeljenja stanica kopiraju i tako su isti u obadvije dijeljenjem novonastale stanice. Druga osobina je da svakom genskom sklopu (ne pojedinačnom genu) pripada mogućnost poticanja proizvodnje neke bjelančevine, proteina. Protein je u daljnjem životu u stanici proizvođač i nosilac osobina stanice. Treća osobina je da svaki gen ili skupina gena koja je sposobna poticati proizvodnju proteina strogo kontrolirana. Kontrole su „razno razne”. Kontrole određuju kada će neki proteina od strane gena „ići u proizvodnu a kada ne”. Određuju „vrijeme i mjesto” proizvodnje proteina.
Ima tog još mnogo, ali ovo je za našu priču najvažnije.
Koje osobine treba raspadnuta „podrtina stanice” i njen genom imati „da bi bila virus”? Prvo: mora se moći udvostručavati, to jest umnožavati svoj genom. Drugo: da to udvostručavanje, dupliciranje nema kontrole. Treće: da ima na sebi neke proteine koji mu omogućavaju ulazak u stanicu.
Virus živi onoliko koliko se može udvostručavati, razmnožavati. Razmnožava se isključivo u živoj stanici i za svoje razmnožavanje uzima dio njegovog genoma. Koje gene uzima iz genoma stanice? Samo one koje i sam već ima. Ako tih gena nema u stanici u koju je ušao a važni su za „njegov život” onda on kao jedinka propada. (Tu se pored imunološke obrane nalazi razlog zašto virus u tuđim stanicama iz čijeg genoma nije nastao nije toliko opasan) Ako slučajno „pokupi” neki drugi gen, poslije kojeg preživi, to jest nastavi se u takvim stanicama dalje razmnožavati nastaje novi soj virusa. (To samo ovakvo načelno ali tu priču nećemo dalje razrađivati za ovaj tekst).
Virus Covid 19 ima šiljak protine koji mu omogućavaju ulazak u zdrave stanice. Materijal za proizvodnju proteina po svojim aktivnim genima (nisu svi njegovi geni aktivni), uzima iz stanice. Kako? Kao i svaki aktivni gen bilo virusni bilo stanični koji se nalazi u stanici potiče stanične organele da proizvodi te proteine. Stanične strukture proizvode te proteine koje virus uzima i kompletira se. Ne proizvodi virus svojim organelima proteine. On nema organele za proizvodnju proteina nego njegovi geni „natjeraju stanične organele” da proizvedu proteine za njega.
Kompletni virus sastavljen od ukradenih gena staničnog genoma i ukradenih proteina, na koje je natjerao stanicu da ih proizvede, u konačnici razori stanicu. Oslobađa se u slobodni vanstanični prostor i istim načinom napada druge stanice. Stanica se raspadaju a broj virusa se povećava. Virus se ne može razmnožavati izvan stanice. Izvan stanice samo može u nekom materijalu preživljavati stanovito vrijeme dok ne uđe u drugu stanicu. Ti materijali u kojima preživljava izvan organizma su: izdahnuti zrak, izlučevine kože i sluznica, tjelesne tekućine, izmet i itd. Ti materijali su ujedno i oni preko kojih prelazi na druge organizme Ima toga još mnogo, ali ne treba više za ovu našu priču.
Još kratko o obrani od virusa: Obrana ide putem stvaranja protu tijela „na nešto”. Ta protu tijela se vežu za „to nešto” i „to nešto” time uništavaju. Kada se stvore protutijela na „to nešto”? Što „to nešto” mora biti da se na to stvore protutijela? To mora biti nešto što nije zapisano u „pohrani ili arhivi” supstancija dotičnog organizma da je domaće i da je potrebno. Dakle nije u „arhivi” organizma zapisano na što treba stvoriti protutijela nego je zapisano ono na što ne treba stvarati protutijela. Ono što je zapisano su domaće supstancije, kemikalije i tvari. To je temelj imunologije. Sve su ostalo bajke.
„Arhiva”, popis domaćeg materijala se kroz život vrlo komplicirano mijenja i nadopunjava . Što znači mijenja? Neki domaći materijali zapisani kao domaći se izbacuju a neki ne zapisani kao domaći se zapisuju kao strani. Svaki organizam ima to kao svoju posebnost. To je za svaki organizam kao otisak prsta. Usput, najvažniji dijelovi tog zapisa te arhive, su za svaku vrstu i svaki rod rođenjem upisani. Ima toga još mnogo, ali ne treba više za ovu našu priču.
Ako u svijetlu gore navedenog sada gledamo virus postavlja se pitanje: kada će se na njega stvoriti antitijela? Odgovor je: ako on na sebi ima bilo što jasno i uočljivo, a što nije u pohrani organizma zapisano u kao domaće. Obrnuto neće se stvarati nikakva anti tijela ako on na sebi ima sve a što je zapisano u pohrani organizma da je domaće.
POVEZANI ČLANCI:
Covid-19??
Obrana loša za čovjeka, vrlo učinkovita za konja, svinju, kravu, zeca itd. Iz tog proizlazi zaključak: imunološki sustav čovjeka nema u arhivi njegove proteine kao strane. On je tzv. „domaći virus. Znači nastao od podrtina ljudskog genoma. Njegovi aktivni geni tjeraju stanicu da proizvode sve proteine koje ima i čovjek. Nema obrane, nema napada protu tijelima.
Kako nema stranih molekula nema nit cijepljenja. Nemate što uzeti od tog virusa i na to u laboratoriju stvoriti protu tijela kad je sve domeće. Nema niti korisnog liječenja: ako izoliramo u serumu zaraženog konja protu tijela na virusne proteine Covid-19 i ubrizgamo ih čovjeku oni će napadati i virus i zdrave stanice jer i jedni i drugi imaju iste proteine. Bit će pored koristi i nepredvidive štete jer su ugrožene i stanice tim protu tijelima.
Epidemiološke mjere s obzirom na gore navedeno: Najvažnije i neizostavno, izoliranje oboljelih i čuvanje ostalih od zaraze. Zašto? Pobol i teške posljedice su izvjesne. To stoji u naravi svakog domaćeg virusa koji napada istu vrstu od koje je i nastao. Što se time, izolacijskim mjerama, dobiva? Čeka se. Tim mjerama izolacije čeka se daljnji razvoj stanja pandemije.
Što se čeka? Nova činjenica (da bismo shvatili što čekamo): virus je vrlo nestabilna struktura jer njegovi geni nisu zatvoreni u „kućicu” kao što su geni stanica u koje ulazi a koji se nalaze u kromosomima i ribosomima. Virusni geni su otvoreni i značajno podložni utjecajima okoline. Zato se često na njima javljaju promjene a posebno mutacije. Zbog istog razloga, nezaštićenosti, genom virusa je sklon je pogreškama u prepisivanju kod udvostručavanja i sklon je rekombinaciji odnosno preuzimanju i izmjenjivanju gena s domaćinom. Taj domaćin ne mora biti uvijek čovjek. Pošto virus kruži svugdje okolo po živim organizmima može pokupiti izmjenjivanjem i neki gen koji je stran čovjeku pa tek nakon toga s ponovno vratiti čovjeku itd.
Tim dvjema metodama virus se mijenja. Promjeni se njegova struktura, kako gena tako i proteina, na koje „natjerava” organele stanice u koju je ušao da ih za njega proizvode. Na taj naći „doskoči”, dođe do toga, da u nečemu više nije potpuno sličan domaćinu. Postaje pomalo stran za domaćina. Postaje strani virus. Kada to „osjeti” arhiva poželjnih molekula, u koje neke virusne molekule više ne spadaju, proizvede protiv njih antitijela i krenu ih napadati .
Biološki je tako uređeno da ta antitijela u svojoj širini djelovanja zbog brzine i temeljitosti napadanja imaju širi zahvat nego je samo tzv. točkasti napad na pojedinačne promijenjene molekule. Izvode i napad okolnih vezanih molekula koji su i dijelom domaće a koje okružuju stranu molekulu. Ta komponenta napada „na okolne domaće molekule” koje su u blizini ili funkciji stranih dočeka i nepromijenjene viruse i izvrši na njih svoj učinak. Taj učinak je vrlo blizak onome što se u imunologiji zove „križana imunološka reakcija”, ( cross over reaction).
Prvi dio tog učinka se klinički prepoznaje kao blokiranje domaćih virusa, virostaza (zaustavljanje udvostručavanja) . Ona, virostaza, postaje sve bolja i bolja dok na kraju ne prijeđe u virucidnost (uništavanje domaćih virusa). Ta djelomična križana autoimunost i na domaće komponente virusa se s vremenom gubi. U nekim slučajevima može ostati čak i dugotrajno. Ako si postavite pitanje ima li tu kakve i štete a ne samo koristi, u pravu ste. Ta komponenta djelomičnog imunološkog napada i na domaće molekule virusa koje okružuju strane molekule, bit će podloga za stvaranje autoimunih reakcija organizma. To inače ide sa svim virusnim infekcijama a ne samo domaćim virusima. (O tom je bilo govora u nekim drugim tekstovima istog autora).
Znači temelj prirodnog padanja snage virusa je njegova nestabilnost i neotpornost na pojavu rekombinacije i mutacija. Da bi se to dogodilo virus mora stanovito vrijeme živjeti i izazivati svojim životom mutacije i rekombinacije. Možemo li mi „ostariti domaći virus” u laboratoriju odnosno napuniti ga rekombinacijama i mutantima pa na njega u laboratoriju stvarati antitijela? Možemo. Pa to se i radi u laboratorijima. Ali proces je dug, naporan a i neizvjestan. Naslov tog događaja, tog posla, bi bio: „Stvaranja cjepiva na domaće viruse”. O tome u drugom tekstu.
Kako je izgledaju poduzete mjere na pandemiju Covid-19 kod nas i u svijetu? Pođimo redom. Tri karakteristična ponašanja koja su vezana za Italiju u početku zaraze, Švedsku u početku zaraze i Izrael u drugoj polovici trajanja zaraze:
Italija, u regiji Bergamo je primila prve ozbiljne, originalne, nepromijenjene količine virusa Covid-19 u Europi. Učinili sve ali snaga virusa u Bergamu je bila velika. Virus je bio kao domaći, „čist kao suza”. Nijednu izravnu proizvodnju antitijela protiv sebe nije izazivao kod zaraženih . Nijedan organizam se nije mogao s njim boriti izravno. Dobro su prolazili samo oni koji su imali u sebi nešto stvorenog imuniteta od prethodnih raznoraznih zaraza a taj imunitet imao nešto tzv. „križanog, „cross over” imuniteta prema Covid-19 virusu. Taj križani imunitet je držao u „fermi” virus i usporio širenje u tijelu zaraženog. Borila se država. Katastrofa. Po tisuću mrtvih dnevno kroz nekoliko mjeseci a među njima neuobičajeno veliki broj zdravstvenog osoblja. Nema nikakvog mjesta teoriji zavjere, na žalost. Sve je bila okrutna stvarnost. Ali to se izgleda nije moglo izbjeći. Virus je bio jači. Slično je bilo i u Kini (vjerojatno).
GALERIJA Ruža u pandemiji: Bila je to prva virtualna dodjela nagrada u nas
Za napomenuti usput je i sljedeće: generalno nerazumijevanje pojma domaćeg i ne domaćeg virusa je stvorilo veliku zbrku u shvaćanju same zaraze i njene dinamike. Šveđani, kod „dolaska virusa” odmah sve otvorili i prepustili stanovništvo najjačoj početnoj snazi domaćeg virusa Covid-19. Katastrofa, priznali tek kasnije. Što su priznali: Ipak je u početku trebala ozbiljna izolacija i čekanje da se virus promjeni i da s domaćeg krene prema nedomaćem virusu. Nije ga, u tom procesu, trebalo „propustiti kroz stanovništvo”. Zašto? Jer virusu je u jednoj epidemiji koja se nije mogla suzbiti ionako bilo već dovoljno zaraženih u kojima je mogao živjeti i „slabiti”. Nije mu trebalo više životnog prostora,( zaraženih ljudi), nego je važnije bilo vrijeme trajanja zaraze u pučanstvu. Stručno: nije trebao veliki broj zaraženih istovremeno nego veliki broj umnožavanja, jer u umnožavanjima „se virus mi jenja” a to je vrijeme.
Hrvatska: početne informacije iz svijeta su izazvale opravdan strah i nitko nije prigovarao oštrim mjerama. Srećom, nama je virus došao malo kasnije i već je imao stanovitu količinu rekombinacijskih i mutiranih promjena. Izrael. Najprije nešto o cijepljenju. Pa nitko nikada, u stručnim krugovima nije niti rekao da je to bilo cijepljenje u pravom smislu. To je bila manipulacija ribosomnim genskim prostorom koji je potaknut izvana da on potakne prekomjernu proizvodnju najvažnijeg virusnog proteina, šiljak proteina. Taj protein je za nas domaći nije strani.
Međutim, njegova velika i nepotrebna količina stvorena umjetno, u tijelu stvara neravnotežu koju imunološki sustav rješava privremeno, stvarajući privremena antitijela iako je sve domaće. Znači privremena!!! ( tri uskličnika). Za dugotrajniju koncentraciju antitijela na tu domaću molekulu trebalo je svako nekoliko mjeseci ponovno potaknuti isti proces. Imunološki sustav je natjeran da odgovara na količinu nečega domaćeg a ne na kakvoću nečeg stranog. Zašto? Zato što je i to jedna od osobina imunološkog sustava. Naime on je zadužen za puno poslova u organizmu pa i rješavanje neravnoteže materijala koji nije strani materijal. Ali takva antitijela „za poravnavanje neravnoteže”sve brže nastaju ali i sve brže nestaju.
Time se ne rješava virus, to nitko nije niti rekao, time se samo dobiva na vremenu dok se virus ne „napuni pravih promjena”. U Izraelu su se oslonili na tzv. „cijepljenje”. Otkrili su ono što smo mi i govorili od početka zaraze. To nije trajno rješenje nego samo privremeno sa sve manjim razmacima između tzv. „cijepljenja”. Dobili su na vremenu u očekivanju promijenjenog virusa. Reklo bi se racionalna odluka i polovičan uspjeh. Usput. I to ima svoje negativne učinke jer će to kasnije biti temelj stanovitih autoimunih procesa kao što smo prethodno spomenuli. Jer smo organizam stvaranjem takve neravnoteže uvježbali, natjerali da stvara ipak protu tijela na nešto domaće što će on možda, zapamtiti i kasnije ponoviti kad ne bude za tim potrebe. A to je autoimunost
Tko je dobro prošao: onaj tko je razumio virologiju i imunologiju koji je imao autoritet da se nametne pučanstvu. Vrlo blizu tome je bila Velika Britanija. Još o Hrvatskoj: prvo da li mi imamo najveći broj fatalnih ishoda? Ne nikako. Svaka država je imala svoju metodiku izračuna. Naša, jednostavna, temeljita ali nije stvarna. Nije toliko bilo fatalnih ishoda kao što se manipulira. Naša metodika je išla za tim da se svaki ishod bilo kojeg oblika zaraženog odmah pripisivao infekciji virusom ako je zaražen. Pogrešno.
Ako primijenimo metodiku ostalih zemalja mi smo negdje u prosjeku fatalnih i ostalih ishoda. Naša organizacija i odgovor za pandemiju? Prilično dobra. Slijedila je preporuke svjetske i europske zdravstvene organizacije prilagođene našem zdravstvenom sustavu, zakonima, i običajima i stanju na terenu. Nikakvih strukturalnih pogrešaka nije bilo.
Neki važniji naglasci naše organizacije: Inicijativu su odmah preuzeli Zavodi za zaštitu zdravlja. (usput veliki broj zemalja nema te institucije kao stalne, nego se prema potrebi organiziraju. Mi imamo te institucije kao stalni dio našeg zdravstvenog sustava). Naglašena je i istaknuta ulog odjela za zarazne bolesti, organizaciono, materijalno i kadrovski ojačani. Sve bolnice u Hrvatskoj su organizirale covid odjele ili je u svakom većem odjelu organiziran covid dio. Covid dijelovi i pod-dijelovi su organizirani i u svim drugim vrstama jedinica zdravstvene zaštite od domova zdravlja pa sve do samostalnih ambulanti itd.
U Zagrebu je cijela jedna velika klinička bolnica uključena u liječenje samo covid bolesnika. Svrha je bila da se u toj bolnici liječe i druge bolesti kod bolesnika koji zaraženi covidom. Posebno se to odnosilo na sve hitne bolesti i maligne bolesti. U toj bolnici su rađene kod Covid bolesnika i sve vrste nužnih terapijskih postupaka uključivo i operativne zahvate, naravno. Nije bilo nikakve restrikcije prema nekim bolestima zbog covida. Iskustva i spoznaje takvih posebnosti su odmah prenošene cijelom hrvatskom zdravstvenom sustavu a i šire. Za taj pristup smo pohvaljeni od mnogih i izvan Hrvatske.
U toj bolnici je tzv. broj kreveta bio „neograničen” dodatnim aneksima. Uz navedeno svaka zagrebačka bolnica je u toj bolnici imala svoje timove koji su uzeli jedan dio te bolnice a sa sobom su doveli stručnjake opremu i sve ostalo i nastavili raditi u toj bolnici svoju specijalnost s oboljelima od Covida-19. U to su bile uključene i specijalne i opće bolnice. Od materijala nije nikada nedostajalo ničega svega je bilo na raspolaganju.
Praćenjem dinamike zaraze izdavana su opći i posebni nalozi o ograničenjima na cijelom području RH kao i na pojedinim lokacijama do razine lokalne zajednice i slično. Dinamika i metodika testiranja na zarazu potpuno pristupačna i sveobuhvatna. O testiranju na Covid-19: u stručnim krugovima nitko nikada nije niti rekao da je tzv. pozitivan test bio stopostotni znak zaraze. Govorilo se o vrlo visokoj vjerojatnosti da je u okviru kliničke slike i epidemiološke situacije to vrlo vjerojatna zaraza. Ili još točnije tzv pozitivan test na Covid-19 u okviru epidemiološkog okruženja i epidemiološke stvarnosti i kliničke slike je sugerirao da se prema tzv. pozitivnim treba postupati kao mogućim nosiocima virusa koji imaju veliku vjerojatnost obolijevanja i širenja zaraze.
Objašnjenje: Test je bio osjetljiv na neke dijelove genoma koje su karakteristične za Covid-19. Pošto su ti dijelovi karakteristični i za normalne stanice koje uglavnom imaju isti genom kao i Covid-19, jer su od njega raspadanjem i nastale, bitna je bila povećana koncentracija tih dijelova genoma preko određene mjere. To je bio test i tako je službeno od strane proizvođača proklamiran a ne drugačije. Usput, s vremenom se sve bolje i bolje „sekvencionirao” i sve bolje i bolje određivale granice količina u serumu značajnih za nosioce virusa Covid-19 i za moguću zarazu.
Tzv. cijepljenje izvođeno prilično korektno prema dinamici prispijeća tzv. cjepiva. Bez većih primjedbi. Kao što je to obično u ovakvim situacijama nepredvidive zarazne pandemije u Hrvatskoj je sve iz zaštitnih namjera prema stanovništvu sve postavljeno na najvišoj razini a to u ovom slučaju mora biti : predimenzioniranost najmanje za 15 do 20 posto. Što to znači? Stvarane su povećane predimenzionirane zalihe svega onog što je bilo poznato da ima pozitivan učinak na zarazu. To su dvije stvari prvenstveno: testovi za otkrivanje zaraze, i tzv. cjepiva. Pored tog stvarane su predimenzionirane zalihe materijala koji su potrebni u dijagnostici liječenju i praćenju zaraženih od Covid-19. Tako rade dobro organizirana društva u momentu općih nepovoljnih događaja s nejasnim i nepredvidivim ishodom da bi amortizirala moguće nepovoljne iznenadne promjene.
U čemu je onda problem? Pa zapravo pravog problema nije bilo. Odnosno ono što se smatralo pravim problemom i nije bio problem. Kad je bolesti bila na vrhuncu tražilo se oštrije mjere i govorilo se o nestručnosti onih koji su propisivali mjere. Kad je bolest malo popustila tražilo se prekomjerno popuštanje i banaliziralo se stručno mišljenje a pozivalo na ljudska prava o slobodi kretanja okupljanja, ponašanja i slično. Kad je počelo tzv. cijepljenje problematizirala se lista cijepljenih, a kad je popustila zaraza problematizirala se politika cijepljenja i smisao cijepljenja.
Ponekad su ta traženja bila toliko spretna i utjecajna da su dolazila do raznih implikacija. Nije isključeno da su obeshrabrili struku i naveli neke subjekte da postaju nesigurni za svoj ugled i poziciju pa su se isti pasivizirali. Bilo je i toga. Čega je to znak? To je naprosto znak slobode da svak tko misli drugačije iznese svoje mišljenje i nastoji na njemu! Rađale su se u toj objektivnoj teškoj situaciji i razne teorije i vizije. Dolazilo je do međusobnih neslaganja i prepirki i svega onog što s time ide. Neki „repovi” toga se još i dalje vuku i vući će se dugo
Međutim ni u tome nema velike zamjerke. Naprotiv ima u tome i nečega dobroga. Stvara se usredotočenost na određene teme i „roje” se ideje. A to je prvi uvjeti svakog napretka. To je u takvim i sličnim situacijama u slobodnim društvima normalno. Nismo mi u Hrvatskoj po tome bili iznimka. Svugdje se događalo slično. Mislim da tu stranicu epidemiološke povijesti treba zatvoriti i proglasiti našu borbu protiv Covida-19 uspješnom.
Još jednom, nešto usput:
Za provjeru temeljnih činjenica gore navedenog molim pažljivo analizirati epidemiju stanovitog virusnog oboljenja svinja kod nas. Zaraznost samo za svinje, početni fatalni ishodi skoro sto posto. Reklo bi se: čisti isti biološki post Covid-19 pokus na biološkom animalnom modelu za razumijevanje temeljnih postavki virusne zaraze. Prvo podjela virusa na domaće i strane, shodno toj podjeli reakcije imunološkog sustava i t d. A onda ostalo.
Nema ovaj ldoktor pojma . Više znaju komentatori i onaj vjeroučitelj .