Tuđman - duhovni otac tajkuna ili tek dobro smišljena laž

Dr. Franju Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, cijelo vrijeme prati priča o tome da je ‘90-ih godina Hrvatsku vidio s dvjesto obitelji koje će svojim utjecajem i kapitalom vladati državom. U međuvremenu je priča o “dvjesto obitelji” postala paradigma, istina koja se ne mora dokazivati. Preko te paradigme oporba je redovito napadala stranku na vlasti, HDZ: Tuđman je, eto, putem pretvorbe i privatizacije iznjedrio dvjesto bogataša koji upravljaju Hrvatskom. No, Tuđmanovi bliski suradnici i članovi obitelji negiraju da je prvi predsjednik ikad govorio o dvjesto obitelji. A Miroslav Tuđman, stariji sin prvoga predsjednika, u hrvatskim je medijima izjavljivao da će platiti večeru svakom tko dokaže da je njegov otac izjavio rečenicu o dvjesto obitelji. Pokojni Pero Jurković, bivši guverner Narodne banke i savjetnik predsjednika Tuđmana, 2005., u razgovoru za knjigu “Tuđman izbliza” (Zagreb 2005.), otkrio je kako je zapravo nastala priča o dvjesto obitelji.

Nije kriv za privatizaciju

– Ne tvrdim da Tuđman nije mogao zaustaviti privatizaciju, ali on nije znao za neke oblike privatizacije, nisu mu bili predočeni. On ne snosi dio krivnje kao svi drugi koji su do tada sudjelovali u rukovođenju gospodarstvom. Kad je spomenuo tih dvjesto hrvatskih obitelji, prilikom posjeta Podravini, Koprivnici i Bilokalniku, to mu je izvučeno iz konteksta. S obzirom na vrlo pozitivnu ulogu hrvatskoga plemstva, rekao je da bi bilo dobro da u Hrvatskoj imamo dvjesto bogatih obitelji i tvrtki, spomenuvši pritom obitelj Drašković i druge. S njima je tada bio nekadašnji ministar i ambasador Janko pl. Dobrinović Vranytzany. On nije mislio da to sad treba biti metoda pauperizacije većeg dijela stanovništva i stvaranja tih tajkuna. Tuđman se nije borio za tajkunizaciju – govorio je bivši guverner Hrvatske narodne banke Pero Jurković, koji je u međuvremenu preminuo. Mladen Pavković, novinar publicist iz Ludbrega, koji je dobar poznavatelj svega što se događalo u Podravini, Koprivnici i Bilokalniku, nikada nije čuo za Tuđmanovu izjavu o dvjesto obitelji.

– Pratim što se događa i još nikada nisam ni čuo ni pročitao da je Tuđman govorio o dvjesto bogatih obitelji – ustvrdio je Pavković.

Franjo Gregurić, predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva 1991.-1992., tvrdi da nikad nije čuo Tuđmana da projicira hrvatsko društvo s dvjesto obitelji, nego s dvjesto tvrtki.

– Da vam pravo kažem, ja nikad iz usta pokojnog predsjednika Tuđmana nisam čuo izjavu o dvjesto bogatih obitelji, nego dvjesto bogatih kompanija koje su u privatnom vlasništvu. Danas imate Agrokor koji je privatno vlasništvo, imate jednog Drka koji je vlasnik Vindije itd. Prema tome, to treba demistificirati. Malo je onih koji su na tržištu uspjeli organizacijom i pozicijom stvoriti ugled i ime u međunarodnoj konkurenciji, što Agrokor i Vindija apsolutno jesu – objašnjava Franjo Gregurić.

Borislav Škegro, jedan od ideologa privatizacije, tvrdi da su optužbe na Tuđmanov račun o dvjesto odabranih obitelji kao vlasnika glavnine kapitala “jedna od najtežih i najružnijih lažnih objeda”.

– Toliko puta ponavljana od političara i medija, ta laž danas kod većine ljudi ima status davno dokazane istine. Je, Franjo Tuđman ima neke zasluge za stvaranje Republike Hrvatske, ali tajkunska privatizacija s dvjesto obitelji... Koliko puta ste čuli ili pročitali ovakvo što? Ja mnogo puta. Toliko da sam počeo sumnjati i u vlastito pamćenje. Pa sam pitao svoje kolege, pojedinačno, najviše dužnosnike iz tog razdoblja, njih desetak, jesu li ikad čuli da bi Franjo Tuđman makar i samo spominjao nekakvih 200 ili 20 ili 20.000 ili koliko god obitelji. Samo spomenuo, ne pretendirajući da to postane nekakav njegov politički program. Odgovor je svih bio isti – nikada! – tvrdi Škegro.

Ne vjeruje svom sjećanju

Prema mišljenju Borislava Škegre, Tuđman se, posve suprotno, zalagao za to da što više hrvatskih građana participira u vlasništvu, odnosno zalagao se za svojevrstan oblik “narodnog kapitalizma”.

– Svejedno, “200 obitelji” uspješno je plasirana i dovoljno često ponavljana laž koja je stekla rang neosporne istine... Gotovo kao apodiktički stav danas ćete od mnogih ljudi čuti priču o tobožnjem programu HDZ-a i predsjednika Tuđmana o uspostavljanju 200 bogatih obitelji kao poželjnom ishodu hrvatske privatizacije. Već sam naveo da sam od 1993. do 2000. bio u samom vrhu vlasti. Nikada u tih osam godina nisam ni od koga u vlasti, a pogotovo ne od Franje Tuđmana, čuo nešto makar i samo slično spomenutoj tezi – dodaje Škegro koji je, kaže, pitao druge dužnosnike o tome je li Tuđman ikada spominjao dvjesto tajkuna.

– Ne vjerujući do kraja čak ni vlastitom sjećanju, koje možda ima značajke selektivnosti, intervjuirao sam na ovu temu petero ljudi – dva bivša premijera iz tog razdoblja, zatim dva najbliža politička suradnika pokojnog predsjednika i jednog istaknutog bivšeg dužnosnika “onih službi”. Pitao sam ih, dobro, odakle priča o Tuđmanu i 200 obitelji? Ja to nikada nisam čuo. A vi? Iskreno, nakon toliko godina, recite, da li je to bio neki neobvezan razgovor uz kavu ili je to bila neka šala, možda čak još jedan primjer nekakvog tajnog zločinačkog pothvata? Odgovor sviju bio je jednak – nikada za takvo što nisu čuli, osim kao podmetanje Tuđmanu i HDZ-u. Upravo suprotno, podsjetili su me, Tuđman se zalagao za podjelu dionica stradalnicima, kupnju po povlaštenim uvjetima zaposlenima i ranije zaposlenima, promovirao je tzv. narodni kapitalizam u kojem će vlasnički participirati milijuni građana. Svejedno, u procesu tzv. detuđmanizacije nastala je i fama o projektu “dvjesto obitelji”, naravno, pripadnika HDZ-a – ispričao je Škegro. Tomislav Družak, jedan od bivših šefova Hrvatskog fonda za privatizaciju, legendu o “dvjesto obitelji” pripisuje novinarima.

– Neki novinar očito je izvukao iz nekog govora tu tezu u kojoj se kolokvijalno govori o dvjesto obitelji koje bi trebale ili mogle upravljati gospodarskim sustavom zemlje – kaže Družak.

– Bilo bi zgodno – dodaje Družak – da nam aktualna vlast podastre podatke o dvjesto najbogatijih obitelji u RH. Dobro bi dakle bilo da se ti podaci javno podastru (ako se već mogao javno podastrijeti popis branitelja) i da se jednom zauvijek razbije fama o HDZ-ovcima lopovima – zaključuje Družak. Ljubo Jurčić, ekonomist, ima vlastito mišljenje o paradigmi “dvjesto bogatih obitelji”. Prema Jurčićevu mišljenju, ne može se stvoriti ni dvjesto obitelji ni dvjesto firmi, nego samo ambijent u kojem će se moći poslovati.

Ljudi zaboravljaju

– Na zapadu poduzeća popu Rothschilda, Siemensa, Rockefellera itd. nastala su spletom okolnosti, jer su imali viziju i proizvod. A kod nas je rečeno da će društvo biti uspješno ako imamo dvjesto uspješnih familija. Ljudi zaboravljaju da je bilo i 20 tisuća obitelji koje su propale. Zadatak je države da stvori ambijent za uspješne ljude. U Hrvatskoj su poduzetnici uzimali ono što ne razumiju, a kada su vidjeli da to ne razumiju, onda su se pretvorili u vlasnika nekretnine – objašnjava Jurčić. Davor Štern, nekadašnji ministar u HDZ-ovoj vladi i predstavnik tehnomenadžera, na neki se način slaže s Jurčićem. Prema Šternu, tamo gdje je bila kvalitetna osnova za preuzimanje, te su firme privatizacijom profitirale, bez obzira na to je li riječ o tome da takva poduzeća vode obitelji čiji su članovi biološki povezani ili su obitelj iz interesa. Poanta je, tvrdi Štern, u tome da su uspješni i da rade.

– Uzmite, primjerice, HUP i Anđelka Leku, s kojim radi njegov sin, zatim, Drk ima dva zeta, oni su mu obitelj. Vlahović iz TDR-a pametnom je politikom stvorio toliko bliske suradnike da su mu kao obitelj. Svaka mu čast. Ako nisu biološka obitelj, onda su mentalno obitelj. Svi zajedno rade i idu istim pravcem. Todorić ima pametan izbor kadrova i tako drži firmu pod kontrolom itd. S druge strane, imate primjer generala Čermaka. On je čisti poduzetnik koji nije ništa kupio u privatizaciji – upozorava. Jedan od poduzetnika (koji je želio ostati anoniman) tvrdi da je Tuđman imao plemenite ciljeve i namjere, ali da su pojedinci to i te kako iskoristili. – Kad govorite o politici, ja vjerujem da je Tuđman imao dobre namjere da se pokrene gospodarstvo. Bilo je popusta, poput menadžerskih kredita, stare devizne štednje itd. A je li u tome bilo zloupotreba, bilo je! Nije bilo načina da se sve to kontrolira. Na žalost, to vrijeme se više ne može vratiti. Rojs je u dobroj namjeri rekao veliku istinu – tko je jamio, jamio – tvrdi naš sugovornik. Miroslav Tuđman je već ranije tvrdio da je njegov otac tražio da se tajkunska posla u pogledu privatizacije istraže, međutim, od toga nije bilo ništa.

– Kad se govorilo o tajkunima, on je tražio da se sve to istraži. Njegova je uzrečica bila: Nema demokracije bez odgovornosti! Tražio je da se kazne svi koji su činili nepravilnosti – govori Miroslav Tuđman. Od kažnjavanja nije, međutim, bilo ništa. Državno odvjetništvo kaznene prijave nije podizalo. No, gdje je u tome Tuđman?! Je li on doista duhovni “otac” domaćim tajkunima kako se tvrdilo? Davor Štern tvrdi da nije. Tuđman se, prema Šternu, nije razumio u ekonomiju i vrlo rijetko je ulazio u takve diskusije.

– On je bio državnik, njega je zanimala država. Mislio je da se ekonomijom trebaju baviti ljudi koji su vični tome. Imao je jaku ekipu ekonomista koji su bili vrlo dobri, Franju Gregurića, Nikicu Valentića, Matešu. To su bili ljudi kakvih danas u vlasti nema, s tako dubokim znanjem ekonomskih tokova i principa. I on je to prepuštao njima. Međutim, mi (tehnomenadžeri, nap. a.) nismo se bavili politikom, nego isključivo poslom i to je bila naša slabost. Nijedan od tadašnjih premijera nije bio predsjednik stranke. Niti je bio u bilo kojem izvršnom dijelu stranke. Stranka je imala nekakve svoje suradnike u Fondu za privatizaciju, politika je bila personalno vezana uz određeni broj ljudi, a izvršna vlast nikako nije sudjelovala u političkom životu osim u gospodarskoj politici – kaže Štern. I dodaje da su tehnomenadžeri unutar HDZ-a u tom pogledu pogriješili, odnosno da su se trebali više baviti politikom.

– To je bila naša greška. Jedno je bila politika, a drugo izvršna vlast. Kako je Tuđman bio na vrhu toga, on je često mirio te suprotstavljene strane. Smirivao je i pokušavao raščistiti stvari – priča Štern koji tvrdi da je Tuđman, među ostalim, imao vrlo cenzurirane informacije.

Sve privatnim kanalima

– Tuđman je – otkriva Štern – dobivao informacije privatnim kanalima od prijatelja s kojima je kartao: Suad Rizvanbegović, prof. Šimunić i nekoliko ljudi s kojima je igrao preferans. Tamo se dosta razgovaralo. Bilo je mogućnosti da mu se nešto kaže, onda bi on zatražio da se to ispita pa bi dobio informaciju da je sve uredu pa više nije jašio po tome jer nije bio ekonomski potkovan – kaže. Pa ipak, nerijetko se i pojedine članove Tuđmanove obitelji u javnosti prokazivalo kao one koji su se okoristili u privatizaciji. Jure Radić svojedobno je izjavljivao da su mnogi koji su okruživali Tuđmana podmetali “kukavičja jaja”, odnosno da su preko članova Tuđmanove obitelji pokušavali utjecati na predsjednika Tuđmana. Nikica Gabrić, vlasnik klinike Svjetlost i prvi čovjek Nacionalnog foruma, smatra da su se neki članovi obitelji Tuđman okoristili, a drugi nisu.

– Tuđman i njegov sin Miroslav, koji je znanstvenik, intelektualac i skroman čovjek, nisu se obogatili, ali za ostale članove obitelji ne bih rekao da nisu – tvrdi Nikica Gabrić. Đuro Njavro, koji je svojedobno bio Tuđmanov savjetnik za gospodarstvo, izjavljivao je da je predsjednik privatizaciju kao takvu podržavao, s tim da je davao prednost domaćim poduzetnicima. Tuđman je htio da se u prvom krugu privatizacije podrže hrvatski građani.

– On je u tome vidio mogućnost da se iseljena Hrvatska ponovno reintegrira u hrvatsko društvo, ako ne izravno, fizičkim povratkom, onda investicijama. Privatizacija se događala u realnom vremenu, s ljudima kakvi jesu, i ona je uvijek proces u kojem se interesi sukobljavaju. Međutim, metode političkog nadzora i nadzora javnosti nad tim institucijama nisu bile do kraja izgrađene, nego su se u hodu gradile. Predsjednik je uvijek stajao na pozicijama zakonitosti. Potom su izbile afere - našička cementara i menadžerski krediti – govorio je Njavro. Na kraju, ako Tuđman, kako tvrde njegovi suradnici, nije tvorac teorije o dvjesto bogatih obitelji i ako članovi njegove obitelji nisu među dvjesto bogatih, tko je onda lansirao priču o dvjesto obitelji ili dvjesto tajkuna i odakle sve to?! Stariji sin predsjednika Tuđmana u medijima je tvrdio da je to rekla Vesna Pusić, a ne njegov otac.

– To on nikada nije rekao. Rekla je to Vesna Pusić, o tome je pisala u svojim knjigama 1989. i 1992. Doduše, nije rekla dvjesto obitelji, nego dvjesto menadžera koji bi trebali imati proporcionalno veliku vlast da bi mogli upravljati Hrvatskom. Izvolite, svakom tko nađe citat da je moj otac rekao da dvjesto obitelji treba upravljati Hrvatskom, plaćam večeru – izjavljivao je Miroslav Tuđman. I kolumnist Ivica Šola podsjeća na sociološke radove Vesne Pusić, odnosno na knjigu “Vladaoci i upravljači” u kojoj je Pusićeva govorila o menadžerima upravljačima. – Usput, knjigu sam pročitao i nakon završetka se zapitao: Koja je bitna razlika između navodne Tuđmanove ideje o dvjesto “tajkuna” i Pusićkine o koncentriranju kapitala u uskom krugu od 18 (!) menadžera, pogotovo kada tu knjigu, poput mene, čitate 2002. – pisao je Šola.

– Ne poznajem tog Šolu. Rekli su mi da je pisao nešto. Sad se to hoće prikazati onim što nije – uzvraća Vesna Pusić. Vesna Pusić je, naime, o tome pisala još 1986. u svojoj knjizi “Industrijska demokracija i civilno društvo”. Ona tvrdi da je riječ o teoriji o društvima u tranziciji, što nije nepoznato u sociologiji. Prema Pusićevoj, budući da u to vrijeme u Hrvatskoj (Jugoslaviji) nije bilo političkih elita, odgovornost i vodstvo u društvu trebali su preuzeti rukovodeći kadrovi, menadžeri. Pa ipak, ona u svome radu iz 1986. ne spominje broj menadžera koji bi trebali voditi državu.