Tuđmana bi neki kopirali, a Mesićev je stil nemoguće ponoviti

Svi bi predsjednički kandidati ovog trenutka mogli nositi prezime Obećanovići. Rastrčali se po Hrvatskoj i obećavaju li obećavaju. Te udarit će po korupciji i mafiji, te uljudit će zemlju, zaustaviti pljačku, dati prava marginaliziranim skupinama, riješiti gospodarstvo, sazivati vladu, upregnuti tajne službe i policiju da rade kao što nikada nisu, povezati nas s regijom, Europskom unijom, SAD-om i šire, brinuti se za nacionalne interese i ne dati ni pedlja zemlje. Bit će socijalno osjetljivi, mudri, kreativni, dostupni, štedljivi.

Podsjećaju ponekad na malog Ivicu koji mašta što će raditi kada dođe na Pantovčak, ali u skladu su s već uobičajenim predugim pretkampanjama u kojima se i prije prave kampanje umore i birači i kandidati pa više niti birači slušaju kandidate niti kandidati birače i jedni i drugi samo čekaju kada će odahnuti od izbora. Tek će tada pobjednik ili pobjednica moći sjesti i razmisliti što se doista može realizirati s obzirom na kohabitaciju s Vladom koja može imati drukčiji predznak, a koja, kako pokazuje Mesićevo iskustvo, nije uvijek glatka i bez problema; na činjenicu da ne stoje uvijek sve službe na raspolaganju predsjedniku iako bi trebale; na mogućnost da predsjednik može na svom brdu ostati prilično izoliran i od informacija i od stvarnog života. Morat će izabrati svoj stil i biti u njemu dosljedni i prepoznatljivi. U dvije dekade dosad su se iskristalizirala dva oprečna stila predsjednikovanja. Desetak godina vladavine Franje Tuđmana pokazalo je kako izgleda predsjednikovanje s velikim ovlastima, s autoritarnim načinom vođenja države.

Kolike ovlasti

Deset godina Stjepana Mesića pokazalo je kako to izgleda kada predsjednik ima manje ovlasti, ali je po prirodi razigraniji, strastveniji i upečatljiv na svoj način. Nakon Tuđmana hrvatski su građani izabrali njegovu istinsku suprotnost. Hoće li nakon Mesića izabrati sličnog (i ima li ga među sadašnjim kandidatima) ili će se okrenuti nekome tko je po prirodi krući i autoritarniji ili, kako kažu neki analitičari, ozbiljniji. Ne treba pri tome zaboraviti da se i Hrvatska donekle promijenila i da nije bilo isto birati devedesetih ili početkom dvijetisućitih. Tuđman je bio predsjednik tijekom rata i poraća, vladao je čvrstom rukom i strankom i državom, i bilo je logično da se nakon pobjede koalicije 2000. godine, koja je donijela posve drukčiju atmosferu i očekivanja, građani okrenu nečem sasvim drukčijem. Hoće li nakon deset Mesićevih godina biračko tijelo zbog krize i nesigurnosti ponovno zaželjeti nekoga tko više vuče prema krutosti, autoritarnosti ili će se opredijeliti za liberalniju varijantu?

U Sloveniji je nakon politički definiranog Kučana stigao njegov suradnik Janez Drnovšek, koji se pokazao vrlo zanimljivom osobnošću, a naslijedio ga je Danilo Türk, koji ne budi osobite emocije ni kod Slovenaca ni izvan Slovenije. U Srbiji međutim Boris Tadić navodno razmišlja o povećanju ovlasti predsjednika, naravno ako on dobije sljedeće izbore, jer ga nestabilne vlade i ćudljivo biračko tijelo čine slabijim i onemogućavaju njegov utjecaj u provođenju reformi nužnih da Srbija uđe u EU.

U Hrvatskoj se kroz ovu kampanju koja traje, iako nije službena, još nije isprofiliralo hoće li Hrvatska izabrati za Mesićeva nasljednika osobu koja će pokazati da je ta uloga sve manje bitna i važna u odnosu na parlament i Vladu te biti premosnica za posve protokolarnu funkciju predsjednika, kojeg bi u tom slučaju mogao birati i Sabor, kako priželjkuju SDP i HDZ. Ili prevladava mišljenje da osoba na Pantovčaku mora davati ton političkom životu i biti relevantna bez obzira na ovlasti? Ankete zasad grupiraju najjače kandidate i odvajaju ih od onih koji praktično nemaju šanse. Zanimljvo je da nema polarizacije na lijevog i desnog predsjednika, već su na prva tri mjesta uglavnom SDP-ov Ivo Josipović, koji bi želio proširiti biračku bazu neesdepeovim biračima, Nadan Vidošević, koji je bivši HDZ-ovac, a ono što nudi bi više mogao biti premijerski program, Vesna Pusić, koja po mnogima iznenađujuće dobro stoji prijeteći da pretekne neke od muških favorita, i Andrija Hebrang, kojem analitičari ne daju previše šansi za drugi krug, ali se oprezno ograđuju od anketa.

– Hrvatska će u svakom slučaju dobiti liberalnog šefa države, pitanje je samo hoće li biti liberal ili liberalni demokrat – tvrdi analitičar Davor Gjenero, po kojem je jedini liberalni demokrat Vesna Pusić.

– Što god ankete u ovom trenutku govorile, mislim da Hebrang stoji bolje nego što one pokazuju. Poznato je naime da HDZ i HSS imaju starije i ruralno biračko tijelo koje nije sklono izražavati mišljenje u anketama, ali svejedno mi se ne čini da on ima ozbiljne šanse. S druge strane, Zoran Milanović je znatno oštetio SDP-ova kandidata Ivu Josipovića zbog neprimjerenog postupka nominiranja pa je zato Josipović znatno ispod rejtinga svoje stranke što, bez obzira na njegovo prvo mjesto u anketama, govori da je to neuspješna kandidatura i da bi drugi krug mogao biti i te kako zanimljiv – objašnjava Gjenero. Njemu je najzanimljivija trenutačna pozicija Vesne Pusić koja je sebi otvorila politički prostor i poentirala i kao predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU.

– Hrvatska se ipak promijenila i možda se to najbolje vidi baš po rejtingu Vesne Pusić. Za razliku otprije, ona više ne antagonizara javnost, a s druge strane, jedina ima jasan senzibilitet prema manjinskim društvenim skupinama i senzibilizira žensko biračko tijelo. To mogu biti njezine daljnje kvalifikacije iako je evidentno da već sada dobro stoji jer je upala u prvu skupinu kandidata, one s kojima se u anketama vrlo ozbiljno računa – kaže Gjenero.

Cijelu analizu pročitajte u prilogu Obzor u današnjem tiskanom broju Večernjeg lista