Tuđman 1998. optužio Amerikance da nakon sporazuma u Daytonu nisu ništa činili za Hrvatsku

Hrvatska je puno učinila za vas, a vi niste ništa učinili za Hrvatsku još od Daytona. S takvom tezom s Amerikancima je pregovarao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman krajem listopada 1998. godine, pokazuju deklasificirane tajne bilješke američke diplomacije i obavještajnih službi. Može se samo pretpostaviti kako danas izgledaju klasificirane hrvatske diplomatske bilješke koje bilježe detalje sastanaka premijera Zorana Milanovića tijekom radnog posjeta Americi i američkim IT kompanijama koje pokušava privući kao investitore u Hrvatsku. Vjerojatno će i te bilješke, ako jednom dospiju u javnost, odražavati trenutačni hrvatski “zeitgeist”, duh Milanovićeve epohe. A bilješke poput ove od 29. listopada 1998., koju je u CIA-inoj bazi podataka deklasificiranih dokumenata pronašao Večernji list, zorno prikazuju hrvatsko-američke odnose u Tuđmanovu “zeitgeistu”, odnosno svjedoče kako je Tuđman pregovarao s Amerikancima.

Gelbardovi argumenti

Riječ je o bilješci sa sastanka Roberta Gelbarda, posebnog izaslanika za Balkan američkog predsjednika Billa Clintona, koji je 29. listopada 1998. posjetio Tuđmana u Zagrebu. Tema sastanka bila je situacija u Bosni i Hercegovini. Na sastanku je, osim Gelbarda, s američke strane bio i general Wesley Clark, a Gelbard se žalio na, kako je kazao, “agresivne postupke bosanskohercegovačkih Hrvata protiv SFOR-a”. Pod time je mislio na retoriku Ante Jelavića i na fizičke incidente u Stolcu i okolici te u Martin Brodu. No Tuđman je u jednom trenutku naglasio da je “američka vlada učinila malo ili ništa za Hrvatsku još od Daytona, dok je Hrvatska učinila puno za druge”. Iz onoga što u bilješci piše da je odgovorio Gelbard vidi se što su sve Amerikanci učinili – ili smatraju da su učinili – za Hrvatsku.

Gelbard je zatim iskoristio priliku da prođe kroz sve vrste obećanja koja je SAD dao – i ispunio Hrvatskoj. “Što se tiče optuženih ratnih zločinaca iz doba nacizma Dinka i Nade Šakić, pobrinuli smo se da njihovo izručenje iz Argentine bude u Hrvatsku, a ne u Saveznu Republiku Jugoslaviju. Što se tiče Partnerstva za mir (pretpristupni program NATO-a, nap. a.), odgovorili smo na zahtjev pokojnog ministra obrane Gojka Šuška da se napravi plan za pristupanje Hrvatske, što smo vam i dalje spremni pomoći implementirati. Što se tiče istočne Slavonije, SAD je priznat kao predvodnik koji se pobrinuo da se područje mirno reintegrira pod hrvatski suverenitet. Gelbard je dodatno naglasio američke napore u obuci i reformi Hrvatske vojske kroz MLT i MPRI (privatna vojno-konzultantska kompanija koju vode bivši visoki časnici američke vojske, nap. a.). Naglasio je i svoju ponudu poslanu hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu za uključivanje visokih dužnosnika američkog ministarstva financija poput državnog podtajnika Davida Liptona i pomoćnika zamjenika državnog tajnika Marka Medisha, kako bi se “adresirali rastući problemi u platnoj bilanci i u bankarskom sektoru”.

Sve što je Gelbard tada nabrojio Tuđmanu kao oblik podrške SAD-a Hrvatskoj manje je ili više poznato hrvatskoj javnosti. Na američku potporu kroz MPRI podsjetila je ovih dana presuda suda u Chicagu, koji se proglasio nenadležnim za tužbu krajiških Srba protiv MPRI-a, ali je sudac u obrazloženju odluke naveo, primjerice, i podatak da je MPRI svojedobno poslao 14 svojih zaposlenika u Hrvatsku kao tim vojnih savjetnika. Mirna reintegracija istočne Slavonije provedena je brzo i uspješno zahvaljujući i osobnoj energiji i operativnosti Jacquesa Paula Kleina, Amerikanca koji je bio UNTAES-ov prijelazni upravitelj. No iz svih Gelbardovih točaka najmanje je poznato kako su to Amerikanci pomogli u financijskim i ekonomskim pitanjima. Sudionik i dobar poznavatelj tadašnjih događaja, koji je s nama o ovoj deklasificiranoj bilješci razgovarao pod uvjetom anonimnosti, odgovara – nikako!

– Nikakve pomoći vezane za bankarski sektor ili platnu bilancu nije bilo. Vidite da Gelbard o tome govori kao o nečemu što je na dugom štapu: to je ponuda poslana hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu… – kaže taj sugovornik. – Nikakve pomoći nije bilo jer krajem 1998. Hrvatska ni od koga, pa ni od njih, nije tražila ništa u financijskom smislu. Amerikanci nisu imali čime trgovati jer mi tada nismo bili u situaciji da uopće molimo – dodaje i objašnjava da je Hrvatska 1998. imala suficit umjesto proračunskog deficita. To se dogodilo jer je Hrvatska te godine uvela porez na dodanu vrijednost pa je umjesto planiranog deficita od oko 1 posto BDP-a postigla suficit jer su se prihodi od PDV-a počeli slijevati u proračun puno bolje nego što je itko očekivao.

Prema tvrdnjama tog sugovornika, posljednja Gelbardova stavka potpore SAD-a Hrvatskoj nije ništa drugo nego “prazna priča”, odnosno njegov pokušaj da impresionira Tuđmana. Deklasificirana američka bilješka s tog sastanka tvrdi da je Tuđman bio “iznenađen Gelbartovim detaljnim i brzim opovrgavanjem njegove tvrdnje” te da je “priznao da SAD ima ključnu ulogu”.

Među ostalim dokumentima koje je američka obavještajna agencija CIA deklasificirala i objavila na svojoj web stranici, a koji govore o Hrvatskoj tijekom i neposredno nakon Domovinskog rata, zanimljivo je i obavještajno izvješće iz svibnja 1995. pod naslovom “Hrvatska: korištenje sivog tržišta radi izbjegavanja UN-ova embarga na oružje”.

Otkrića WikiLeaksa

“Hrvatska je od 1991. na međunarodnom sivom tržištu nabavila naoružanje vrijedno 300-400 milijuna američkih dolara”, tvrdi se u tom dokumentu i nabrajaju primjeri poput nabave “60 tisuća topničkih granata iz Bjelorusije u vrijednosti 4-5 milijuna dolara”. Od početka 1993., piše dalje u CIA-inu obavještajnom izvješću, “Hrvatska je nabavila otprilike 25 vojnih helikoptera Mi-8/17 i devet Mi-24 te do 25 borbenih zrakoplova MiG-21”. CIA u svom izvješću iz svibnja 1995. piše da Hrvatska većinu naoružanja kupuje od velike mreže dobavljača u istočnoj Europi i bivšem SSSR-u, gdje su teška ekonomska situacija i smanjeno tržište za legalnu prodaju oružja poslužili kao dva čimbenika koja su dovela do toga da države zatvaraju jedno oko i dopuštaju sumnjivu trgovinu oružjem s Hrvatskom.

CIA-ino izvješće otkriva još jedan kanal kroz koji se Hrvatska naoružava: “uzima otprilike trećinu oružja koje je u tranzitu kroz Hrvatsku za bosanske muslimane”. To je, proizlazi, bio svojevrstan porez na promet oružja koje kroz hrvatske morske luke ide u ruke Armije BiH.

Hrvati su uspješni u trgovanju na sivom tržištu naoružanja jer su, kako piše CIA, uspostavili fiktivne kompanije i razvili veze s međunarodnim posrednicima i “korumpiranim dobavljačima”, a posrednici koji rade uime Hrvatske koriste lažne certifikate o krajnjem odredištu kako bi dobili izvozne dozvole. “Na primjer, krajem 1993. austrijska brokerska tvrtka Global Technologies dala je lažni nigerijski certifikat o krajnjem odredištu, uz pomoć kojega je bjeloruski državni izvoznik oružja Beltechexport dobio dozvolu za izvoz naoružanja vrijednog 18 milijuna dolara”, piše CIA. To je naoružanje išlo Hrvatskoj, a ne Nigeriji. No CIA-ino izvješće i nakon deklasifikacije ima zatajene dijelove. Dijelovi dokumenta zabijeljeni su tako da se ne vidi što je tamo pisalo, a moguće je nagađati da se u tom dijelu dokumenta spominje i protuavionski raketni sustav S-300, koji je Hrvatska javno pokazala na vojnoj paradi na Jarunu 30. svibnja 1995. (nekoliko dana nakon što je napisano ovo CIA-ino izvješće). Kako su kasnije pokazale američke diplomatske bilješke objavljene na WikiLeaksu, Amerikanci su dugo nakon završetka Domovinskog rata i nakon Tuđmanove smrti pokušavali privoljeti Hrvatsku da im proda ili preda taj raketni sustav sovjetske proizvodnje. U vrijeme vlade premijera Ivice Račana dvoje ministara obrana, od kojih bilješka američkog veleposlanstva u Zagrebu od 26. studenog 2003. imenom navodi Željku Antunović, obećali su organizirati transfer “nepotpunog ali krajnje poželjnog sustava S-300” iz Hrvatske u posjed američke vlade. Prvotni plan Račanove vlade bio je, kako neslužbeno doznajemo od upućenog bivšeg dužnosnika, prodati sustav S-300 Amerikancima, ali je cijena koju je Hrvatska tada istaknula bila previsoka za Washington. Nakon toga Amerikanci su se trudili uvjeriti Hrvatsku da joj je, zbog tužbe Zvonka Zubaka (koji tvrdi da je isporučio S-300 Hrvatskoj i traži da mu se plati nikad plaćeni račun), najbolje da S-300 preda u posjed nekom trećem. “Prepuštanje posjedovanja umjesto (prepuštanja, nap. a.) vlasništva predstavlja moguće rješenje za hrvatsku Vladu”, pisao je američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank u bilješci iz studenog 2003. godine. Nijedno od američkih deklasificiranih izvješća to ne otkriva, no čini se da se najvjerojatnije upravo to i dogodilo: S-300 fizički je izvan Hrvatske iako u pravnom smislu možda još uvijek u vlasništvu Hrvatske.

>> 'Tuđman je bio 'kralj Daytona', a Milošević je tražio jastoge iz Mainea'