Knin je bio označen kao gravitacijsko središte operacije Oluja. Taj povijesni hrvatski kraljevski grad u novijoj povijesti bio je simbol pobune i sjedište svih najvažnijih institucija pobunjeničke vlasti. Zborno područje Split, kojim je zapovijedao general Ante Gotovina, planiralo je i provodilo napad od Velebita do Strmice, sela na granici s BiH, na prometnici Knin – Bosansko Grahovo, te grebenom Dinare do iznad Peruče. Četiri dana prije početka Oluje postrojbe HV-a provele su operaciju Ljeto-95 te neprijateljsku vojsku u sjevernoj Dalmaciji dovele u poluokruženje. Glavne snage za napad bile su raspoređene na pravcima Bosansko Grahovo – Knin radi presijecanja komunikacije Knin – Otrić i ovladavanja Kninom, te Jasenice – Muškovci radi presijecanja komunikacije Obrovac – Gračac. Treći pravac bio je Uniški Doci – Uništa – Kijevo radi ovladavanja širim prostorom Peručke doline i sudjelovanja pri zauzimanju Kozjaka.
Napadnu operaciju, prema planu generala Gotovine, trebalo je provesti u dvije ili tri faze za tri-četiri dana. U prvoj fazi bilo je planirano snagama prvog borbenog ešalona razbiti neprijatelja na prvoj crti obrane te ovladati pogodnim zemljišnim objektima i komunikacijama u taktičkoj dubini neprijatelja. U drugoj fazi planirano je energičnim napadima ispresijecati glavne snage neprijatelja i stvoriti uvjete za uvođenje u borbu drugoga borbenog ešalona. U trećoj fazi trebalo je ovladati ključnim točkama i tako neprijatelja dovesti u bezizlaznu situaciju te ga prisiliti na predaju ili izvlačenje.
Nezadrživo napredovali
Zapovjednik 4. gardijske brigade Damir Krstičević zapovjedio je svojim postrojbama da budu spremne za napad 4. kolovoza 1995. godine u 4 sata. Topništvo je započelo topničku pripremu u 5 sati. Postrojbe 4. gardijske brigade (Pauci) napadale su zajedno s postrojbama 7. gardijske brigade (Pume). Napredovanje prema Kninu bilo je za neprijatelja nezadrživo. Sustav obrane nazvan Vijuga, koji je Srpska vojska Krajine uspostavila na tom području, raspao se za nekoliko sati. U subotu ujutro, 5. kolovoza 1995., Knin je bio kao na dlanu. Spuštanje s okolnih dominantnih visova moglo je početi. Postrojbe 7. gardijske brigade brzo su napredovale s obronaka Dinare, ne nailazeći na znatniji otpor. Naime, dan prije, zbog silovitog prodora HV-a iz neočekivanog smjera, Milan Martić naredio je odlazak civila i vojske s područja Knina. Budući da je pravac Strmica – Golubić kojim je prodirala 4. gardijska brigada bio na boku pravca kojim je Martić izvlačio vojsku i tjerao civile u zbjeg, to je područje bilo jače branjeno. Zbog toga je napredovanje 4. gardijske brigade tenkovima kroz minirano područje Golubića bilo sporije.
Postrojbe HV-a u Knin su ušle 5. kolovoza 1995. u 10 sati. Bili su to pripadnici 7. gardijske brigade, koji su odmah na jarbolu kninske Tvrđave podigli hrvatsku zastavu. Dva sata poslije u Knin je ušla i 4. gardijska brigada. U zapovjedništvu ZP-a Split bile su pripremljene dvije 20-metarske hrvatske zastave, za Pauke i Pume. Tako se stvorilo rivalstvo između dviju elitnih postrojba – tko će prije izvjesiti hrvatsku zastavu na vrhu kninske Tvrđave. Snage ZP-a Split drugog dana Oluje oslobodile su i Vrliku, Drniš, Benkovac i Obrovac. Potpuno je bio razbijen 7. kninski korpus, koji se izvlačio prema Lici i Bosni.
Dok je trajalo oslobađanje posljednjih okupiranih dijelova Republike Hrvatske, u Knin je poslijepodne stigao predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, praćen najbližim suradnicima. Bili su tu i hrvatski košarkaški reprezentativci Dino Rađa i Stojko Vranković, kojima je predsjednik Tuđman nekom zgodom, u šali, obećao janjetinu u Kninu. Sad to više nije bila šala. Nakon slijetanja helikoptera na nogometno igralište uz Krku, predsjednik je obavio smotru svečanog postroja Hrvatske vojske, a potom je otišao na Tvrđavu, gdje je simbolično podigao i poljubio hrvatsku zastavu te tako označio kraj okupacije dijela teritorija Republike Hrvatske.
Kad je došao na kninsku Tvrđavu, najprije je stao na rub bedema i upitao:
– A gdje je ostatak grada?
– Nema, to je sve – odgovorili su mu vojni zapovjednici.
– Znači, iz ove jedne duge ulice četiri su nas godine zajebavali – zaključio je Tuđman parafrazirajući tako Yasushija Akashija, izaslanika glavnog tajnika UN-a za područje bivše Jugoslavije, koji je jednom rekao da je Knin samo jedna duga ulica koja zajebava cijeli svijet.
Poslije toga Tuđman se počeo zanimati za nastanak Tvrđave. Odmah je primijetio različite povijesne stilove. Upitao je Ivana Aralicu tko je sve to gradio kroz stoljeća. Poznati književnik primio me za nadlakticu, povukao malo naprijed i rekao:
– Predsjedniče, on će vam to puno bolje objasniti.
Prišao sam Tuđmanu i počeo govoriti o nastanku Tvrđave, ali me je prekinuo već nakon prvih riječi:
– Stanite malo! Jeste li bili kod kuće? Je li što srušeno ili spaljeno?
Za trenutak sam ostao bez riječi. Nisam mogao shvatiti da u trenucima tolikog slavlja predsjednik države čija je vojska upravo ostvarila najveću pobjedu u nacionalnoj povijesti, misli i na takve stvari. Kad sam mu odgovorio potvrdno, nastavio sam mu pričati o nastanku Tvrđave.
Nisu svi slavili
Taj je dan u Kninu bilo i onih koji se nisu veselili. Sreo sam ih u tzv. sjevernoj vojarni, gdje je bilo mjesto registracije za Kninjane koji su ostali u gradu unatoč Martićevoj naredbi o prisilnom odlasku. Sreo sam čovjeka koji je bio je dobar prijatelj mog oca. Mršav, jedva prepoznatljiv, tresao se od straha. Nije me prepoznao. Potrajalo je dok sam mu objasnio tko sam.
„Ovi su dobri, a što će biti s nama kad dođu ustaše?" pitao me preplašeno. S nevjericom me gledao dok sam mu objašnjavao kako nema ustaša i kako je ovo jedina hrvatska vojska. Vjerojatno je pomislio da nisam onaj isti kojeg je poznavao i da mu lažem. Ja sam pak shvaćao koliko je bila strašna propaganda kojoj su bili izvrgnuti ljudi na okupiranim područjima. Uvjerio sam se u to i kad su stigla dva kamiona splitske tvrtke Bobis s hranom i kolačima, koje je tvrtka poslala hrvatskim vojnicima. Netko od zapovjednika odlučio je da jedan kamion ostane za vojsku, a da se sve ostalo podijeli građanima u sjevernoj vojarni. Kad je počelo dijeljenje, većina ih nije htjela uzeti. Moj je znanac uzeo kolač tek kad sam ja pred njim pojeo jedan. A kako je potom halapljivo jeo, teško je i opisati.
>> Marijan Mareković: Ulazak u Knin Miro Tuđman i ja slavili smo francuskim konjakom
Odlučujući trenutak za Knin je bilo napuštanje JNA odnosno kad ih je ostavila "same", što je s nelagodom konstatirao i danas pok. Babić na njihovoj TV. Nakon što su izgubili "zaštitni faktor", ostalo je bilo za povijest. Dok im je JNA puhala ego, nitko nije bio tako drćan kao oni. Međutim, kad je zapucalo u kolovozu 95. onda je Babić telefonom iz BG tražio da odmah napuste tu "rupu". I vodnicima je bilo jasno da ne mogu izdržati omjer snaga 6:1 u korist HV... Srećom pa je bilo tako da su odmah bili demoralizirani jer nismo imali municije i granata nego za 5-7 dana intenzivnog ratovanja i još su bili raznorodni kalibri, od exDDR tenkovskih projektila do argentinskih haubica. Dugo i temeljito je pripreman napad na Knin, iz smjera okolnih planinskih visova i zato je i pao kao "zrela kruška".