Tuđman je obavio lustraciju – nad srpskom pobunom i komunističko
-četničkom agresijom

NEDJELJA

7. lipnja

Rečenice koje je Zoran Milanović na konvenciji SDP-a Brodsko-posavske županije izgovorio o lustraciji – koja je po njemu frustracija i degeneracija, a treba nam kreacija – neki su listovi za svoje čitatelje prevodili! Ipak je od premijerove jezične osebujnosti i priprostih rima mnogo zanimljivije njegovo stajalište o lustraciji, kojom, kaže, mašu ljudi bez ideja i kreacije, i za koju je kasno, ako je za nju ikad bilo vrijeme. Jer, da je bilo, njome bi se bavio predsjednik Tuđman, ali je "imao pametnijeg i važnijeg posla", reče partizanski unuk iz Glavica, sinjske "male Moskve".

Malo ću poslije o tome zašto je Milanović protiv lustracije, no napokon bi trebalo reći da je upravo Tuđman napravio najveću lustraciju. Nažalost, lustraciju koja je bila tragična za Hrvatsku. Slobodnije govoreći, lustrirao je srpsku pobunu u Hrvatskoj i komunističko-četničku agresiju na našu domovinu, koja je uvelike bila posljedica jednoga sustava i jedne politike koju je ovako ili onako trebalo lustrirati. Da kojim slučajem nije bilo rata, da su se narodi u Jugoslaviji mirno razišli te da je samostalna Hrvatska živjela u normalnoj demokraciji neopterećenoj ni međunarodnim ucjenama ni komunističkim naslijeđem, mirnodopska lustracija bi se vjerojatno provela i Tuđman je ne bi imao razloga sprečavati. Ona bi mu omogućila i lakšu vladavinu i jamčila bi moralniju budućnost zemlje.

Stoga nema baš nikakve srodnosti između izostanka moralnog lustracijskog pročišćavanja zemlje u Tuđmanovo vrijeme i Milanovićeva protivljenja lustraciji. Kad se poziva na svoje partizanske djedove, kad tvrdi da je za njega u Drugom svjetskom ratu postojala samo jedna hrvatska vojska – partizanska (iz koje su bili vođe agresije na našu zemlju!!!), kad slavi hrvatski antifašizam koji je stvorio politički sustav posve isti kao i fašizam, kad na odgovorna mjesta imenuje kadrove koji su stasali u najokrutnijoj protuhrvatskoj politici poslije sloma Hrvatskog proljeća u Karađorđevu (Goran Radman, Ivo Družić...), kad donosi lex Peković, kad štiti ono zločinačko od čega se Tuđman odmetnuo, ono što ga je dovelo na sud, strpalo u zatvor i oduzelo mu građanska prava, Milanović je na strani hrvatskih i Tuđmanovih neprijatelja i progonitelja, na strani onih protiv kojih je lustracija nužna.

Ali kako mu je, što bi rekao narod, obraz kao opanak, u svome protivljenju moralnoj korekciji prošlosti kakva je napravljena u nizu bivših komunističkih zemalja u Europi, on se poistovjećuje s Tuđmanom, s istim Tuđmanom kojeg su progonili upravo oni koje on nasljeđuje i s ponosom ističe i zbog kojih Hrvatska vapi za svođenjem moralnih računa zaostalih iz totalitarnog vremena. Ne samo da se Milanović u ovom slučaju nema pravo pozivati na Tuđmana nego je evidentno da se iza Tuđmana krije u strahu da i on i njegova politika neizbježno dolaze pod udar lustracije. Biračke, naravno. A dio njegova kadra ne samo biračke.

SUBOTA

6. lipnja

Kršćani su u Sarajevu gostovali, baš kao i papa

Je li papa točno ili približno točno znao u kakvom je Sarajevu izricao poruke mira, snošljivosti i suživota različitih naroda? Ne znam koliko je dobro obaviješten o metropoli BiH, ali ono što je rekao u teškoj je opreci sa stanjem u tom gradu i nimalo ne sliči ni na snošljivost, ni na suživot, ni na jednakost. Još 2008. godine predsjednik Helsinškog odbora BiH Srđan Dizdarević je izjavio: "Sarajevo je postalo jednonacionalni grad u kojem je politika etničkog čišćenja, nažalost, uspješno obavljena." U javnosti se pojavljuje krug ljudi koji pripadaju svim narodima i nacionalnim manjinama, ali, rekao je Dizdarević, "građani Sarajeva su preko 90 posto pripadnici samo jedne nacije, odnosno bošnjačke", a "Srbi i Hrvati na odgovornim pozicijama u Sarajevu mogu se izbrojiti na prste jedne ruke".

Na kraju je zaključio: "Kada bi bilo dobre volje da se BiH rekonstruira po multietničkom principu, neizbježno bi bilo krenuti od Sarajeva." Od 70.000 ljudi, koliko je papu dočekalo na koševskom stadionu, iz Sarajeva ih je bilo vrlo malo, neki čak kažu samo oko tisuću, pa su kršćani u glavnom gradu BiH gostovali, baš kao i papa.

PONEDJELJAK

8. lipnja

Manolić je uvjeren da mu vjeruju jer ima pomladak

Sudeći i po najavi sudske tužbe, svjedoka i svjedočenja, na liku i u karijeri Tomislava Karamarka Manolićeve optužbe da je bio suradnik Udbe neće ostaviti ožiljaka. No zanimljiva je ta upornost s kojom udbaši žele utjecati na politiku u Hrvatskoj, ta uvjerenost da se u ovoj zemlji ništa bitno nije promijenilo od 1945. godine do danas. Manolić je optuživan za užasne zločine na kraju Drugog svjetskog rata, desetljećima je nadzirao političke zatvore i zatvorenike u Hrvatskoj, utamničio je Stepinca, godine 1994. sudjelovao je u Saboru u pokušaju rušenja Tuđmana kojim bi se spriječili Bljesak i Oluja te oslobođenje Hrvatske, pa zar taj čovjek doista misli da njegove optužbe protiv bilo koga bilo kome mogu biti uvjerljive? Misli, misli, i to s razlogom! Jer – ima pomladak! Sjetite se kako je u izbornoj noći poslije pobjede kukurikavaca strasno zagrlio Zorana Milanovića, i još su u zagrljaju, kao što bi premijer još bio u zagrljaju i s Josipom Perkovićem da mu ga EU i Njemačka iz zagrljaja nisu otrgnuli.

UTORAK

9. lipnja

Pernar i Sinčić kao Tito 
na bombaškom procesu

Nijedno vrijeme dosad u samostalnoj Hrvatskoj nije davalo veći legitimitet akcijama Živoga zida kao vrijeme vlasti Kukuriku koalicije. Zbog toga što njegovi čelnici priključuju struju sirotinji kojoj je isključena govori se čak i o mogućnosti da tu stranku zabrani Ustavni sud. Jer, krši zakone, pravi diverzije, protiv nje se pokreću tužbe... No što je s uspomenama kukurikavaca na svoje uzore iz prošlosti, pogotovo na Josipa Broza Tita, s kojim bi Ivan Pernar i Ivan Vilibor Sinčić na nekom ovodobnom bombaškom procesu mogli uglas ponoviti: "Ne priznajemo buržoaski sud, jer se smatramo odgovornim samo svojoj Komunističkoj partiji"?

SRIJEDA

10. lipnja

Sa zločestim Orbanom Mađarska se preporađa

Dok ministar Lalovac svako malo lepezom za hlađenje opomene bankare zato što ne nude nikakvo rješenje za dužnike u švicarskim francima, kojima je glavnica nakon 10 godina otplate veća nego na početku, dotle je mađarski premijer Orban, poslije stambenih, i druge kredite vezane za strane valute prebacio u forinte. Za to je država osigurala 1,1 milijardu eura, a valutnog rizika oslobođeno je još 250.000 kućanstava. No hrvatska se javnost može tješiti vijestima o tome kako Orbana u Bruxellesu i doslovno i metaforički pljuskaju, kako je u stalnim sukobima s EU, kako u Mađarskoj guši slobodu medija, ukida neovisnost središnje nacionalne banke i tako dalje. A ta nam je utjeha, kojoj bi se moglo pridodati i vjerojatno proglašenje prvog plaćenika europskih profitera, šefa HNB-a Vujčića, guvernerom desetljeća, itekako potrebna, jer dok Mađarska sa zločestim Orbanom doživljava preporod, mi smo u EU – najgori.

ČETVRTAK

11. lipnja

Rakitiću, na pakosna novinara odmahni rukom

Otkad Rakitić blista u Barceloni, novine ga uspoređuju, vrijeđaju. Te nije ni blizu Luki Modriću, ne bi mu ni opremu mogao nositi, te i Kovačić na tržištu više kotira. Ili ga pretjerano veličaju, te je veći i od Inieste i od Xavija. Ali Rakitić je samo jedna od žrtava mode, u kojoj je i trajno traženje "najboljeg u povijesti". Za one koji bez tih opterećenja uživaju u nogometu, najbolji je i Pele, i Vukas, i Maradona, i Messi, i Zidane, i Ronaldinho, i brazilski Ronaldo, i portugalski Ronaldo..., jer su bili ili jesu geniji, svaki sa svojim stilom. Kako bi svijet bio siromašan da ima samo jedno najbolje arhitektonsko, kiparsko, slikarsko, glazbeno ili književno djelo i najveće prirodne ljepote u samo jednom području! Stoga, Rakitiću, na pakosna novinara odmahni rukom, takav u nogometu i ne uživa nego ga kroti, a glava mu je puna trokuta, ravnala, šestara, logaritamskih tablica, statističkih udžbenika i drugih pomagala kojima mjeri nogometnu ljepotu kojoj zavidi i koja je neizmjerljiva.

PETAK

12. lipnja

Sramotno financiranje Documente našim novcem

Predsjednica Bedema ljubavi Ljerka Pavić poslala je Vesni Teršelič pismo u povodu izjave njezine udruge Documenta o civilnim žrtvama rata. Podsjeća je na razgovor koji su vodile u listopadu 1991. te kaže: "Usuprot našeg zalaganja za naše mladiće kao i mladiće svih nacionalnosti i njihov povratak iz JNA vi ste bezdušno zagovarali Jugoslaviju i time davali legitimitet JNA da naše sinove šalje na svoje obitelji. Svaki od vaših tadašnjih istupa bio je huškački..." Ovo bi pismo trebalo ilustrirati tadašnjim oglasima Teršeličkine Antiratne kampanje na kojima slomljena puška u vrijeme stravične agresije na Hrvatsku nije mogla značiti ništa drugo nego slomljenu hrvatsku obranu, odustajanje od otpora velikosrpskom ubijanju i rušenju Hrvatske. Umjesto da se ta kampanja okvalificira kao ratni zločin i procesuira, Teršelička i njezina Documenta dobivaju obilan novac iz državnog proračuna. Sramota nad sramotama.

>>Bandić i SDP već petnaest godina u Zagrebu sramote i ponižavaju Tuđmana

>>Bruxelles: Hrvatska je najgora; Milanović: Grčić i ja smo pet kopalja iznad EU!