Turci grade džamiju posvećenu Isusu Kristu

Issa je bio za muslimane njihov prorok...

Turska NIKADA neće ući u EU jer joj tamo nije mjesto!

BAByLONE -sa poštovanjem Kako je nastajao kršćanski kanon? Da je netko upitao prve kršćane imaju li svoju Bibliju, vjerojatno bi uz čuđenje odgovorili: »Jasno da imamo!« Na pitanje »koju?«, odgovor bi mogao biti: »Zakon i Proroke« (Mt 5, 17; Lk 16, 16; Dj 13, 15), »Pismo« (Lk 4, 21; Dj 1, 16; Iv 7, 38; Rim 4, 3); »Proroke i Psalme« (Lk 24, 44). Tako se naime u vrijeme nastanka Novoga zavjeta moglo govoriti o židovskoj Bibliji. Uvijek se mislilo na cijelu židovsku Bibliju, koju kršćani doduše nisu poznavali u izvorniku već u njezinom grčkom prijevodu (Septuaginti). Kad Pavao moli Timoteja da mu donese »knjige, osobito pergamene« (2 Tim 4, 13), misli na starozavjetne spise, jer novozavjetnih u to vrijeme još nije ni bilo. Za prve kršćane židovska je Biblija bila glavni izvor za stvaranje vlastite teologije. Tako oni Isusovu smrt i uskrsnuće tumače u svjetlu Pisma (1 Kor 15, 3 sl.). Novi zavjet pun je izraza »stoji pisano«, »pisano je«, »Pismo veli« i sl. Sve nam to kaže da novozavjetne spise koji su polagano nastajali u Pracrkvi treba shvatiti kao nastavak procesa rasta biblijskog kanona. Odnos Staroga zavjeta (Židovske biblije) i Novoga sličan je odnosu pojedinih dijelova židovskoga kanona: polazi se od prethodne faze i nju se dalje tumači. U čemu je posebnost Novoga zavjeta? Gornju rečenicu ipak treba precizirati. Treba jasno reći kako to Novi zavjet polazi od Staroga i kako ga tumači. Svi autori novozavjetnih spisa polaze od uvjerenja da je s Isusom Kristom Božja objava doživjela svoj vrhunac i da je zato započelo posljednje (eshatološko) vrijeme, u kojem se više ne računa s novom objavom, već samo s dovršenjem spasenja. Oni se doduše izražavaju različito, ali misle isto. Pisac Poslanice Hebrejima kaže: »Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu« (Heb 1, 1); Pavao misli isto kad kaže za Krista: »Doista, sva obećanja Božja u njemu su \'Da!\'« (2 Kor 1,20). Tu se jasno očituje kako su prvi kršćani, polazeći od onoga što se dogodilo s Isusom Kristom, židovsku Bibliju čitali drukčije od Židova koji Krista nisu prihvatili. Tako ona za kršćane postaje prvi dio njihove Biblije u kojoj će drugi dio činiti novozavjetni spisi, dok je za Židove to njihova jedina Biblija, što je jako važno imati na umu u kršćansko-židovskom dijalogu. Kako se stvarao novozavjetni kanon? Grčka riječ kanon izvorno znači štap za mjerenje, a u prenesenom smislu vrlo rano dobiva značenje »mjerilo, smjernica, pravilo i sl.«, što je na latinski prevedeno kao norma, odakle je riječ našla put u sve svjetske jezike. Biblijski kanon je dakle norma ili mjerilo prema kojemu su i Židovi i kršćani između brojnih sličnih spisa izabrali one koje smatraju svojim svetim spisima. Kako je već rečeno, prvi kršćani su ispočetka sa Židovima dijelili njihovu Bibliju. Ona je bila i njihovo Sveto pismo, na koje se novozavjetni autori često pozivaju kao na autoritet objave. Tek polagano nastaju i njihovi vlastiti spisi koji se prosuđuju prema trima kriterijima: 1) apostolsko podrijetlo; 2) pravovjernost sadržaja; 3) prihvaćenost od većeg broja ranokršćanskih zajednica. Crkva naime još nije imala svoj središnji ustroj, već sve pojedine zajednice slove kao Crkva, što posebice vrijedi za Pavlove zajednice. Njegove poslanice pisane tim Crkvama najstariji su novozavjetni spisi. Oni su jedno vrijeme egzistirali kao zasebna zbirka (usp. 2 Pt 3, 15), zatim su im se pridružila evanđelja, a potom i ostali spisi. Neodlučnosti i konačna zaključenost kanona Ako je prva Crkva polagano stvarala svoje spise, ona je ipak u 2. st. bila prisiljena ubrzati dovršenje kanona, jer su se počeli javljati gnostički spisi slična sadržaja. Sredinom 2. st. heretik Marcion je u Rimu sastavio svoj vlastiti kanon novozavjetnih spisa u kojem su našli mjesta samo Lukino evanđelje i deset Pavlovih poslanica. Vjerojatno pod tim utjecajem nastaje oko 180. godine popis novozavjetnih spisa, na kojemu nedostaje tek njih pet, oko kojih u to vrijeme očito još nije bio postignut dogovor između pojedinih Crkava. Nazvan je Muratorijev kanon po knjižničaru koji ga je pronašao 1740. godine. Sporni spisi bili su: Heb, Jak, 1 i 2 Pt i Otk. U grčkoj Crkvi posebno je bila sporna apokaliptička knjiga Otkrivenja, a u zapadnoj Poslanica Hebrejima zbog svoje neobične teologije. Najstariji dokument koji donosi sve novozavjetne spise jest uskrsna poslanica aleksandrijskoga biskupa Atanazija iz 367. godine. Upozoravajući na opasnost od lažnih spisa, on nabraja redom sve novozavjetne spise kojih se treba držati.