M ir koji okružuje zagrebačku četvrt Tuškanac, osobito Nazorovu ulicu, oduvijek je meka za elitu, socijalističke i demokratske Hrvatske podjednako. Ondje stanuju ili stoluju predsjednici i njihove žene, špijuni i disidenti, ministri ove i one države, generali ove i one vojske, ambasadori i veleposlanici, lovci. Desetljećima ova je adresa bila i ostala neslužbeni centar političke moći u Republici Hrvatskoj, koji s obližnjim Pantovčakom čini neodvojivu cjelinu.
Stanari ondje borave neprimjetno, gotovo kao sjenke, nastanjeni u dobro čuvanim vilama, od pogleda skrivenim u sjeni visokih čempresa ili visokim ogradama. Na kućnom broju 57 svoj stoti rođendan dočekuje Josip Manolić, nekadašnji predsjednik hrvatske Vlade i šef obavještajaca bivše države. Prva susjeda na broju 59 mu je Ankica Tuđman, udovica prvog hrvatskog predsjednika. Na broju 63 uzdiže se pak jedna od deset najljepših zagrebačkih vila, svojedobno rezidencija Herthe Haas, druge supruge Josipa Broza Tita, rodom Slovenke, koja je u elegantnoj trokatnici odsjedala tijekom boravka u Zagrebu, a prethodno, tijekom Drugog svjetskog rata, upravo ondje smjestio se generalštab Wehrmachta za Hrvatsku.
Radovi kasne
Danas je ondje, još od 60-ih godina prošlog stoljeća, sjedište Hrvatskog lovačkog saveza koji u svome vlasništvu i na svome zemljištu posjeduje još jedan objekt, na kućnom broju 61, gdje upravo niče novi hotel, prvi i jedini u burnoj povijesti Nazorove ulice, k tome, i s pogledom na dom obitelji Tuđman. Neuobičajen je to prizor za ovu vazda mirnu četvrt jer posljednjih 13 mjeseci, otkako su u studenom 2018. otpočeli radovi, ovdje umjesto ptičjeg pjeva odjekuje buka građevinskih strojeva, kamiona koji odvoze i dovoze građevinski materijal, vreva radnika. Radovi su pri kraju, ali kasne, otkriva nam umirovljeni general Đuro Dečak, predsjednik Hrvatskog lovačkog društva.
– Trebalo je sve biti gotovo do 15. studenog, a sada me uvjeravaju me da će biti gotovo do utorka, na obljetnicu Saveza, ali činjenica je da ćemo svečano otvaranje morati ostaviti za neko drugo vrijeme. Nadao sam se da će za advent biti otvoreno, to bi bila velika stvar, ali nisam pesimist i hotel će biti u funkciji za mjesec-dva, sigurno. Probili su rokove, to nije ni čudo, imam razumijevanja jer znam da je danas teško naći radnu snagu, pogotovo među zanatlijama i fizikalcima. U tijeku su završni radovi, trebali bi biti. Iskreno, toliko sam ljut da ne idem ni gledati – požalio nam se Đuro Dečak.
No zato su u obilazak još uvijek bezimenog hotela, koji bi svoja vrata trebao otvoriti najkasnije do kraja siječnja, u pratnji djelatnika Lovačkog saveza, otišli reporteri Večernjeg lista.
Radnici, mahom s Kosova, posvuda su, u kući i ispred nje. Vuku kabele, uređuju prilaz hotelu originalnim granitnim kockama, zavaruju cijevi, postavljaju parkete. Kako doznajemo, ova kuća ne pripada zaštićenoj spomeničkoj baštini pa su mogući brojni zahvati, ali originalni format kuće ipak je sačuvan pa je u donjem dijelu hotela ostavljen, ali restauriran i glasoviti sljemenski kamen.
Premda su investitori lovci, novi hotel otvorenog je karaktera, namijenjen za sve goste Zagreba, s tim da će, dakako, ovdje odsjedati njihovi članovi koji na skupštine i okupljanja ovamo dolaze iz cijele Hrvatske, od Dubrovnika do Iloka. Bit će to aparthotel koji se prostire na 980 kvadrata, ukupnog kapaciteta 95 kreveta, sa sedam apartmana i depandansom, koja se nalazi 20-ak metara ispod ulaza u hotel.
Posebnost hotela je i lijepa, zelena okućnica koja se prostire na čak 3500 kvadrata, čak ima i stube prema obližnjem Zelengaju. U potkrovlju hotela prostire se golemi apartman, u kojem radnici upravo odrađuju posljednji “glanc”.
Namještaj je već kupljen, no čeka se završetak radova kako bi se moglo krenuti s opremanjem. Vanjsko uređenje investitor je povjerio Snježani Stipeč iz tvrtke Arhis, dok interijer potpisuje Vlatka Čizmić.
Hotel će, dakako, imati i svoj restoran, kapaciteta 80 ljudi, pa se iz Lovačkog saveza posvuda raspituju tko bi ga, u što skorijem roku, mogao preuzeti.
Dobri odnosi s Tuđmanima
Kao i vile u neposrednoj blizini, i novi hotel ima burnu prošlost. Kuća u koju će uskoro pristići i prvi gosti bivša je rezidencija Ivana Steve Krajačića, komunista, španjolskog borca, sovjetskog špijuna, Titova intimusa i moćnog obavještajca. Sagrađena je upravo za njega, no ondje je boravio tek do 1962. godine kada je naprasno iz kuće najuren kada je eksplodirala afera koja se, istina, nije probila do medija, ali je glasno i burno odjeknula u državnom i partijskom vrhu. Naime, doznalo se kako Krajačić nemilice zlorabi vojsku za dopremanje morske vode u svoj bazen.
– Evo, tu je bio taj bazen, nevelik, ali Stevu je ipak koštao krova nad glavom – pokazuju nam radnici mjesto gdje je nekad bio bazen. Danas je zatrpan, poravnan i novi hotel neće ga imati, ni Krajačićev ni bilo koji drugi.
Posljednjih 13 mjeseci na ovom gradilištu radnici su ponešto doznali o bivšem vlasniku i njegovu životnom stilu pa se često šale na taj račun. – Ne, nismo našli prislušne uređaje, zgrada je “čista” – smiju se radnici.
Kako doznajemo, s Krajačićevim odlaskom obje su zgrade na tome zemljištu prešle u vlasništvo Lovačkog saveza: 1963. potpisan je ugovor. U ovoj potonjoj otvoren je Lovački muzej, gdje se nalazi i danas, dok je u bivšu Krajačićevu kuću smještena lovačka uprava. No u Domovinskom ratu stigla su teška vremena i za lovce. Kako doznajemo, 1993. godine članstvo se sa 73 tisuće smanjilo na 30-ak tisuća članova, s njima i prihodi od članarina, pa je donesena odluka da se uprava preseli u kuću-muzej, a da se “Krajačićeva kuća” daje u najam.
Najprije su je rentali ondašnjem Uredu za upravljanjem državnom imovinom, potom su je idućih 15-ak godina unajmila i neka ministarstva. Tako se sredinom 90-ih godina prvi od ministara ovamo uselio Jure Radić, HDZ-ov ministar obnove i razvitka u Vladi Nikice Valentića, a potom je nekoliko godina, do 2012. godine ovdje, skupa s djelatnicima, stolovao i Božidar Kalmeta, nekadašnji HDZ-ov ministar mora, prometa i infrastrukture.
Bivša “Krajačićeva kuća” odonda je, posljednjih sedam godina, propadala, stoga se vodstvo Hrvatskog lovačkog saveza odlučilo uložiti u obnovu i sada im preostaje nada da će se uloženi kapital za tri-četiri godine početi vraćati.
– Posljednjih godina, nažalost, nije bilo zainteresiranih za najam. Nudio sam to i veleposlanstvima, međutim to je puno kvadrata i nismo našli nikakav interes. I tako smo odlučili da tu zgradu sami dovedemo svrsi kako više ne bi stajala prazna. Našli smo izvođača i cijena projekta doseže 16 milijuna kuna što smo, naravno, zatvorili s kreditom – kaže Đuro Dečak pa nastavlja:
– Ime hotela još nemamo, tražimo kuma... imamo nekoliko ideja, ali to još nisam definirao s Predsjedništvom. Inače, u potrazi smo za upraviteljem kako se lovci ne bi morali baviti zapošljavanjem recepcije i pratećeg osoblja. U suprotnom bismo morali funkcionirati na način obiteljskog hotela, dakle jedan apartman morali bismo žrtvovati za nekog tko bi bio domaćin – kaže Đuro Dečak kojeg pitamo je li hotel, s obzirom na elitnu lokaciju, namijenjen za klijentelu veće platežne moći?
– Da, lokacija je elitna. Apartmani će biti s četiri zvjezdice, prema tome, namijenjen je onima koji će to moći platiti, ali mislim da će se uvijek u Zagrebu naći tko je zainteresiran za to – kaže predsjednik Hrvatskog lovačkog saveza.
Dakako, zanimali su nas i međususjedski odnosi. Kako udovica prvog hrvatskog predsjednika Ankica Tuđman gleda na činjenicu da će se za mjesec-dva praktički u njezinu dvorištu, koje je od dvorišta hotela odvojeno samo providnom ogradom, ovuda motati njoj nepoznat svijet?
– Neće tu u hotelu biti ni glasne glazbe ni raznih manifestacija. To je mali hotel s parkirnim prostorom za desetak automobila. Bit će tu mirno, hotel je malo uvučen u dvorište, pedesetak metara od ceste – kaže Đuro Dečak, dodajući kako s obitelji Tuđman tijekom desetljeća imaju izvrsne odnose. Štoviše, svojedobno su Tuđmanima pomogli riješiti golemi problem. Naime, tik uz Tuđmanovu vilu niknula je svojedobno omanja kuća u kojoj je živio čovjek iz osiguranja, stanoviti Modrušan, s obitelji.
– No kako nije bilo prilaznog puta do te dvorišne zgrade, taj je čovjek morao, da bi došao do svoje kuće, prolaziti kroz Tuđmanovu. Sjećam se toga dobro, još je predsjednik bio živ, ja sam potpisao ugovor s gospođom Tuđman, prodali smo im dio zemljišta, stazu širine četiri-pet metara kako bi taj čovjek dobio svoj prolaz da bi i jedni i drugi mogli neometano živjeti – ispričao nam je Đuro Dečak.
Kako doznajemo od njegovih kolega lovaca, gospođi Tuđman uvijek su rado na raspolaganju pa joj pomažu kositi travu ili očistiti snijeg kad god joj to ustreba, tako da dobrosusjedski odnosi nisu ničim ugroženi, čak ni bukom koja je posljednjih 13 mjeseci dopirala do njezinih prozora.
Uistinu, dobrosusjedski odnosi u Nazorovoj njeguju se bez obzira na stranačku i ideološku pripadnost, o čemu je svojedobno svjedočio i stanar s kućnog broja 57 Josip Manolić. Pažnju javnosti posljednjih je dana ponovno svrnuo na sebe nakon što je praktički putem medija oglasio prodaju svoje kuće koju je 60-ih godina prošlog stoljeća također sagradio već spomenuti Ivan Stevo Krajačić.
Manolić prodaje kuću
Nekretnina u kojoj živi nedavno je oglašena na prodaju, a cijena je oko pet milijuna eura. Manolić kuću na atraktivnoj lokaciji na Tuškancu dijeli s još tri obitelji pa je i prodaju zajedno.
Kuća je površine 755 m², od čega je stambeni dio 659 m². Smještena je na zemljištu površine 3665 m². Sastoji se od tri etaže (tri stana) povezane liftom i stubištem. Kuća je opskrbljena dodatnim prostorijama, kao što su ostave, praonice, spremišta, kako stoji u oglasu za prodaju nekretnine.
– Nije mi drago da je na prodaju jer sam na određeni način sentimentalno vezan za kuću. Bor koji se tamo nalazi osobno sam posadio – kazao je za RTL Manolić.
Uz bor, važna mu je i klupa jer su upravo na toj klupi, kaže Manolić, trojica predsjednika ispod drveta počela svoje izborne kampanje, a oni su Tuđman, Mesić i Josipović.
Hoće li se ova nekretnina s puno suvlasničkih dijelova brzo prodati, zanimalo je novinare. – Činjenica je da se stari ljudi ne vole seliti, nego vole sjediti tamo gdje sjede – kazao je Manolić.
Upućeni u tržište nekretnina kažu da je ključna upravo lokacija, a Nazorova je kupcima oduvijek bila privlačna. Problem je što, za razliku od manjih stanova za obične smrtnike, trenutačno postoji više skupih nekretnina koje su na prodaju, a manje onih koji ih mogu kupiti. Najstariji stanar ove kuće je prema prodaji, priznaje, ravnodušan i već pomalo umoran. Kako god bilo, detalje kupoprodajnog ugovora uskoro će moći dogovarati i u novom obližnjem hotelu.
Očito člakopisćici nije orjentacija jača strana ; jedno je Pantovčak drugo je Tuškanac a treće je Nazorova ulica a ona sve to na hrpu pa piskaraj !!!