Hrvatska - mecena muljatora treba robove, a ne radnike

Iza nas je još jedna rekordna turistička sezona koja pokazuje sav sjaj i bjedu države u kojoj se ugostitelji, rentijeri i političari hvale rekordnim brojem noćenja i zaradom iza koje stoji sramotna šutnja o izrabljivanju sezonaca, poput Evelin Brkljačić, koja je za plaću sobarice od 4500 kuna u elitnom Dubrovniku kod vlasnika vile s apartmanima ispustila dušu radeći po 10-12 sati bez slobodnog dana.

Nije priča Evelin Brkljačić, objavljena u Večernjem listu, nažalost, iznimka jer svake godine u medijima svjedočimo pričama sezonaca o užasnim uvjetima cjelodnevnog rada na našoj obali, iscrpljivanju radnika do besvijesti za 4-5 tisuća kuna dok ne popadaju s nogu. I izgube zdravlje. I onda se čudimo zašto, primjerice, mladi Slavonci odlaze radije raditi u Irsku u kojoj vlada kapitalizam humanog tipa, u kojoj je radnik pošteno plaćen za svoj rad i za svaki sat prekovremenog, ako prekovremeno želi raditi.

Dok vapimo za radnom snagom, pogotovo u sezoni, bilo bi poštenije reći da mnogima ne trebaju radnici nego robovi. U kojoj je to uređenoj zemlji EU moguće da država i nadležne inspekcije rada dopuštaju prešutno legalizirani robovski odnos kao u slučaju Brkljačić? Zašto nema drastičnog novčanog kažnjavanja robovlasnika rentijera i ugostitelja, nakon kojih im više nikad ne bi palo na pamet čovjeka tretirati kao potrošnu robu, kao stoku koju u sezoni treba iskoristiti do zadnje kapi krvi i ispljunuti? Nije problem ove države neprilagođenost obrazovnog sustava tržištu rada, barem ne ključni, nego uz časne iznimke potpuno socijalno neosjetljivo gospodarstvo, zbog kojeg mladi i bježe u Irsku, Njemačku ili Švedsku jer ne žele biti magarci koje će iskorištavati manjina iskvarenih rentijera i poduzetnika kojima je sve dopušteno.

Država je potpuno zakazala u zaštiti najugroženijih građana koji su zbog lošeg socijalnog položaja ili slabijeg obrazovanja prisiljeni pristajati na sve i svašta samo da bi prehranili sebe i svoju djecu. Dok jedni od ove zemlje jako dobro žive, uhljebljeni u državne i javne institucije i neosjetljivi na položaj svojih sugrađana koji nisu imali sreću da se rode ili zaposle u privilegiranim uvjetima, drugi skapavaju kao nevidljivi građani drugog reda. Naša je država zakazala i u uspostavljanju vrijedonosnog sustava i poticanju društveno odgovornog gospodarstva u kojem se pošteni rad i zalaganje nagrađuju, a nerad kažnjava bez obzira na to čiji bio, od spremačice do liječnika, i bez obzira na to gdje radili, u privatnom, javnom ili državnom sektoru.

Država je iznevjerila ne samo Evelin Brkljačić nego i sve one građane koji dobro znaju da ni jedno društvo ni zemlja ne mogu napredovati dok su nadležne državne institucije mecena muljatorskog poslovanja, slijepe na izrabljivanje najslabijih, a istodobno zaštitnice neradnika. Ali nije to ni približno važan problem za našu zemlju kao partizani i ustaše, kao Trg maršala Tita ili HOS-ova ploča, i u tome je tragedija naše države koja je postala sve što postati nije smjela.