Turska ne uspijeva pomiriti svoja dva svijeta: sekularizam i islamske korijene

Bombaški napad u Ankari slika je moderne Turske, zemlje premrežene krvavim unutarnjim sukobima. Još nedavno, na krilima fascinantnog gospodarskog uzleta, toj su zemlji tepali da baš ona treba pomiriti islam i zapadnu civilizaciju. I njezin joj je zemljopisni položaj namijenio tu istu ulogu. Ali u njoj samoj oprečnosti između sekularizma i islamizma tolike su da ni sama ne može pomiriti te svoje unutarnje svjetove.

Masakr u Ankari izveden je uoči mirovnog prosvjeda koji su organizirali pripadnici kurdske ljevičarske Narodne demokratske stranke. Ta je stranka na ljetošnjim izborima iznenađujuće prešla visoki izborni prag od 10 posto i ušla u parlament. Time je pomrsila planove turskom predsjedniku Erdoğanu da sa svojom Partijom pravde i razvoja osvoji većinu i uvede polupredsjednički sustav.

Da se to dogodilo, Erdoğan bi se praktički inaugurirao u sultana. Sva turska oporba – kurdska, lijeva, desna, pa čak i ona islamistička u egzilu – grozila se mogućnosti uvođenja "Božje države" i mogućnosti da Turska postane zemlja poput arapskih diktatura. Kako ni preostalim dvjema oporbenim strankama, republikancima (kemalisti) i nacionalistima, nije padalo na pamet udruživanje s islamistima, Erdoğan je raspisao nove izbore koji će se održati za tri tjedna

I dok Erdoğan još jednom pokušava osvojiti apsolutnu vlast, situacija unutar zemlje vrije.

A sve je zapravo zakuhao on sam jer je zaigrao na kartu nesigurnosti građana. Otvorio je novu frontu prema Kurdima i time želio podići nacionalni ponos i privući glasače koje je izgubio. Ali zaigrao je opasni ruski rulet. Jer, prvo, Kurde ne može pobijediti, a drugo, opasno provocira i vlastitu vojsku na reakciju.

Zašto je Kurde nemoguće pobijediti? Računa se da ih je u Turskoj oko 14 milijuna, dakle, to je more ljudi. Tu je i njihova tradicija jer se Kurdi ne daju integrirati, a kamoli asimilirati. Ni otac turske nacije Kemal Mustafa Atatürk nije ih uspio pretvoriti u Turke 1923. kad je osnovao republiku. Atatürk je tada šareni bazen etničkih skupina u Anatoliji pretočio u jednu naciju, u suvremene Turke, a Kurdima je namijenio prijelazno ime Gorski Turci. I dok se turska nacija ujedinjavala, Kurdi su se odbili asimilirati i ostali sa strane.

Treća važna stvar za Kurde je njihova duga povijest gerilskog ratovanja s turskim režimima. Kad je sedamdesetih godina Abdulah Ocalan osnovao marksističku Radničku partiju Kurdistana, bio je to jedinstveni produkt ljevičarskog terorizma na Bliskom istoku. Bili su to teroristi neopterećeni religijom, a kao ljevičari su imali simpatija u mnogim dijelovima svijeta. Njihov uspjeh leži i u činjenici što mnogi njihovu borbu vide kao ideal slobode.

Turska danas nije rastrgana samo ovim etničkim sukobom, u toj zemlji eksplozivan je i onaj ideološki rat između kemalista i islamista, u koji se povremeno ubace i ljevičari (među njima je i zabranjena Revolucionarna fronta narodnog oslobođenja).

Postoji i onaj neformalni sukob između bijelih i crnih Turaka, što je neka vrsta moderne klasne podjele. Ne treba smetnuti s uma ni mogućnosti ISIL-a koji se infiltrirao u pore turskoga društva. Kurdi su im prirodni neprijatelji i vrlo lako mogu biti meta baš ovakvih napada jer ISIL je jedine poraze na ratištu i doživio baš od njih.

Erdoğan gubi kontrolu, Turska je u kaosu i pitanje je kako će se u cijeloj situaciji ponašati vojska koja je od šezdesetih godina tri puta rušila vlade. Iako je Erdoğan smijenio većinu kemalističkih generala i postavio svoje ljude, vojska uvijek ima svoju filozofiju. Jer ne tako davno u Egiptu je isto bio kaos, a predsjednika Mursija srušio je upravo čovjek kojega on sam postavio, general Al-Sisi.