Atentat na ruskog ambasadora Andreja Karlova u Ankari ostat će tajnovit, poput većine političkih ubojstava u posljednjih pedesetak godina (J. F. Kennedy, Olof Palme), jednostavno zato što je atentator ubijen. Brza likvidacija mladog ubojice besprizornog lica, u odijelu i kravati, baca sumnju na to da je atentat precizno planirani politički potez, koji nosi nesagledive posljedice i na regiju i na cijeli svijet. Ako se analizira sam atentat, on je poput tzv. trailera za novi akcijski film s Bruceom Willisom. Čak ni u najglupljim akcijskim filmovima u kojima igra taj junak nismo vidjeli scenu da atentator mirno stoji iza svoje žrtve, u datom trenutku vadi pištolj i propucava ga s leđa. To dokazuje da je stvarnost potpuno nepredvidiva, često i iracionalna. Još je neobičniji trenutak kada atentator nakon pucnjave drži predavanje okupljenima i maše pištoljem. Iole spretniji turski specijalac mogao ga je u tom nadahnutom oratorskom trenutku, u kojem je uglavnom uzvikivao Allahu ekber, onesposobiti metkom u rame. No specijalci su ga izrešetali i tako ga zauvijek ušutkali. Rusi, majstori špijunaže i intriga, sasvim sigurno imaju u vidu da je policija onemogućila atentatora da ispriča sve što zna.
Turska postaje važna sila
No, nema logike da Erdoğan, u situaciji kad je s Putinom uspostavio važan politički savez, frustriran odnosom Zapada prema njemu, učini ponovno potez kojim će izazvati ruskog medvjeda. Turska se, upravo dok pišemo ovaj tekst, konačno našla u ulozi svjetske sile jer u Moskvi vodi pregovore s Rusijom i Iranom o budućnosti Sirije. Dosad je Turska uvijek bila u sporednom, drugorazrednom položaju jer su unutar NATO-a glavnu riječ vodili SAD i Velika Britanija. Otkako je u savezu s Rusijom, a sve se to dogodilo čudnim obratom nakon rušenja ruskog Suhoja iznad Sirije, Turska postaje važna sila, a Erdoğan netko koga se konačno nešto pita na globalnoj razini. Tihim sporazumom Putina i Erdoğana Alep je ponovno u rukama Assadovih snaga, što je izazvalo bijes sunita Turaka. Stoga je vjerojatno da su atentat pripremile, izvele i atentatora ušutkale neke od brojnih frakcija u turskim obavještajnim strukturama koje ne podržavaju Erdoğanov zaokret prema ruskim geopolitičkim težnjama: tu ima jakih paralelnih struktura koje se zalažu za rušenje Assadova režima, poput pristalica Muslimanskog bratstva, ISIL-a i drugih, njih bar desetak. No, ne treba izgubiti iz vida ni Güllenove ljude u strukturama vlasti i obavještajnih službi. Moguće je da su oni, baš kao što je vrlo vjerojatno da je Erdoğan nedavno inscenirao vojni puč kako bi se riješio njegovih ljudi, uzvratili tim atentatom kako bi turskom predsjedniku napravili političku štetu u odnosima s Rusijom. Ipak, smirena Putinova reakcija daje naslutiti da ima nekih saznanja da turski politički vrh nije umiješan u atentat, jer sjetimo se Putina nakon rušenja vojnog zrakoplova – grmio je poput ranjenog Suhoja koji sije bombe.
Dodatni motiv za Putina
Ambasador u Turskoj svakako je jedan od najvažnijih ruskih diplomata u svijetu (puno važniji nego, recimo, američki ambasador Christopher Stevens u Libiji koji je ubijen prije četiri godine u Benghaziju). Zato Putinu ovo ubojstvo pruža dodatni legitimitet za daljnje vojne i političke akcije u Siriji, sad je doista teško pronaći protuargument da ga se zaustavi. No, istodobno otvara prostor i Erdoğanu da se nastavi obračunavati s paralelnim strukturama u zemlji i da zapadnim “partnerima” poruči: “Čujte, više me ne zanima što mislite o meni i mojim metodama. Bombe nam ubijaju djecu, policajci likvidiraju strane diplomate, turizam nam je pao na niske grane, a vi meni pametujete. E, pa ne može više.”
Turska, na koncu, više nije država koja podržava radikalni islamizam, ali svakim satom se pokazuje koliko je ta zemlja nestabilna, nesigurna, prošarana “minskim poljima”, pa ni sam Erdoğan više nije siguran da u takvim okolnostima može u svojoj palači dočekati 2023. i sto godina republike, što je veliki san turskog sultana. Odnosi Turske i Rusije ostat će dobri, taj je savez, unatoč golemom zahlađenju još do prije samo godinu dana, danas potreban objema zemljama. Očito će dvije zemlje kontrolirati situaciju u Siriji jer im je to trenutačno najvažnija geopolitčka avantura. Taj savez, nakon višedesetljetnog američkog lutanja po Bliskom istoku, može u nekom sretnom scenariju čak i taj dio svijeta pretvoriti u nešto mirnije mjesto za život. No zabrinjava nešto drugo: društvene su mreže pune veličanja ubojstva ruskog ambasadora. To dokazuje koliko jada, zla i tihe opasnosti vreba na svakome koraku.
>> Turska: Šest osoba uhićeno nakon ubojstva ruskog veleposlanika
>> Sastanak Lavrov i Cavosoglu: Nema nikakvog popuštanja teroristima
Koju "regiju"?Kako nam je ta "regija" i"region"potiho uguran u svakodnevni život tako da je samorazumljivo da su to "naši prostori".Gdje je textu država Hrvatska koja nije u nikakvom savezu sa nikakvom "regijom" . Ne bojim se za Hrvatsku od onih koji bi došli iz vana ,bojim se onih koji podlo po medijima i raznim strankama rade da Hrvatske nema .Bilo kako bilo ona je tu i kakva bila da bila, nije u "regiji"!