Turska nikada nije zatvarala granice niti je podizala žicu

Čak milijardu eura dat će Europska komisija UN-ovoj agenciji za izbjeglice i programu za hranu kako bi pomogla Turskoj i ostalima da se nose s najmanje četiri milijuna izbjeglica iz Sirije. Do sada je ove godine dala dala dvadeset puta manje, svega 50 milijuna eura.

Tsipras uzalud očajnički molio

Ukupno je Turskoj, Libanonu, Jordanu, Iraku i Egiptu, po podacima UNHCR-a, ove godine iz cijelog svijeta došlo 571 milijun dolara pomoći, a ukupno im treba 1,3 milijarde do kraja godine. Velikodušnost Europske komisije slijedi tek nakon izbjegličkog tsunamija koji je prestrašio Europu i većinu europskih lidera koji su šutjeli i čekali da odluke donese i brigu preuzme netko drugi. No zapravo ih izbjeglički val nije smio iznenaditi jer je još početkom kolovoza grčki premijer Alexis Tsipras očajnički tražio pomoć:

– Iz Sirije, Afganistana i drugih ratnih zona dolaze deseci tisuća izbjeglica. Dotok izbjeglica pritišće grčke službe u vrijeme kad se i sami Grci bore s drakonskom štednjom, a grčka vlada pregovara s EU i MMF-om o kreditima da se zaustavi ekonomski kolaps – rekao je Tsipras 7. kolovoza. Ratni profiteri na gumenjacima iz Turske na grčke otoke Lezbos, Kos, Samos i još nekoliko drugih prevoze desetke tisuća ljudi, od početka godine do kolovoza bilo ih je 120 tisuća. Ti su otoci već mjesecima u izvanrednom stanju, tako da su vlasti na otoku Kos 11. kolovoza na 24 sata na stadionu zatočile gotovo 2500 muškaraca, žena i djece, čuvala ih je interventna policija. Tisuću odraslih i djece zatočeno je na terenu, na suncu i gotovo 40 stupnjeva, bez zaklona i vode. Vlasti su pokušavale registrirati sve, ali ljudi je jednostavno bilo previše, slično kao što se sad događa u Hrvatskoj, koja je u sedam dana imala više od 40 tisuća izbjeglica u tranzitu. Na Lezbosu je u jednom trenutku ponestalo i hrane.

– EU je na ispitu u Grčkoj. Odgovorio je negativno na ekonomskoj fronti. Nadam se da će odgovoriti pozitivno na humanitarnoj – ponadao se uzalud Tsipras. Na izborima 20. rujna ponovo je postao premijer, a treća stranka u državi je nacistička Zlatna zora čija je popularnost narasla sa 6,3 posto u siječnju na 7 posto u rujnu. Sve je veća podrška toj antiimigrantskoj stranci i na otocima koje preplavljuju imigranti. Na Lezbosu je u siječnju dobila 4,7 posto, sada 7,8 posto, slično je i na Samosu. Na otoku Symiju, koji ima samo dvije tisuće stanovnika i koji je primio pet tisuća izbjeglica, Zlatna je zora dobila 10,7 posto, piše za britanski Guardian neovisni grčki novinar Yiannis Baboulias. Zlatna zora plašila je Grke sloganima: "Ne želimo biti manjina u svojoj zemlji", ali za ksenofobnom retorikom posezala je i Nova demokracija, stranka desnog centra, pokušavajući preoteti birače radikalima, pa su Grci možda i za njih glasali iz istih razloga kao i za Zlatnu zoru, stranku s nacističkom svastikom. Prije ekonomske krize desni radikali ostajali su na pola postotka podrške, sad je pola milijuna Grka za njih. EU nakon ne suviše plodnog sastanka u Bruxellesu u srijedu sad ipak nudi pomoć i balkanskim zemljama koje su na izbjegličkoj ruti. No, dok su europski lideri šutjeli, prvo je Europu od ljudi koji bježe od rata branila makedonska, a onda i mađarska policija. Mnogi primjećuju kako se Velika Britanija nakon brojnih prozivki ponudila da velikodušno uzme 20 tisuća ljudi, a u to vrijeme Turska pokušava zbrinuti dva milijuna.

Rat u Siriji počeo je u ožujku 2011. godine, kad je predsjednik Bashar al-Assad udario oružjem na antivladine prosvjednike koji su se digli 26. siječnja, a fanatici ISIL-a u rat su se kasnije infiltrirali i preuzeli vodstvo u borbi protiv Assada. Rat tako traje četiri i pol godine i ne vidi mu se izglednog kraja koji bi dao nadu ljudima da će opet normalno živjeti. Zato se čini da iza izbjegličkog vala prema Europi nema nikakvih zavjera, ni grčkog ni turskog inata, da nema ničega osim očajničke želje Sirijaca da se dokopaju normalnog života. Roberta Kapsalis, Večernjakova dopisnica iz Atene, ističe kako nema izgleda da se izbjeglice zadrže u Grčkoj jer ljudi se nemaju gdje zadržavati, počeli su spavati po ulicama, izlaziti iz kampova i žele na sjever, ma što Tsipras napravio, pa je u Ateni razvijen cijeli biznis s lažnim putovnicama. Grci teško mogu zbrinuti i svoje siromahe pa ih ljuti što se moraju brinuti o izbjeglicama umjesto bogatog zapada.

Turska nije zatvorila granice ni digla žicu, primili su ih puno, a većina Sirijaca, izvještavaju mediji, ipak nije u izbjegličkim logorima, nego živi među ostalim građanima. Ne tako davno i Sirija je bila dio Osmanskog Carstva, ali jezik im nije zajednički i nije lako školovati djecu.

– Svuda sam srela ljude koji su nakon tri ili više godina izbjeglištva iscrpljeni, frustrirani i sve očajniji – izvijestila je o svom posjetu sirijskim izbjeglicama britanska laburistička zastupnica u Europskom parlamentu Linda McAvan. Posjetila je i kamp koji je sagradila Turska, u kojem u tri tisuće šatora živi 17.590 ljudi. Imaju više nego u drugim zemljama, svaka obitelj ima svoj šator, djeca idu u školu koju vode sirijski učitelji najbolje što znaju. Međutim, oni žive u šatorima u zemlji u kojoj je preko ljeta 38 stupnjeva, zimi minus 10, ističe parlamentarka i pita koliko izgleda imaju djeca da završe školu ili fakultet u takvim uvjetima. Sirijci koji žive po gradovima i selima izazvali su ipak tenzije jer rade na crno i snižavaju cijenu rada, a sve su više i cijene najma bilo kakvog stambenog prostora, a Sirijci žive i u garažama. Izvan kampova sirijska djeca teže se školuju, a upravo djeca čine većinu izbjegličke populacije, ma koliko se Europljani bojali mladih muškaraca.

U Turskoj je među sirijskim izbjeglicama više od 54 posto djece i mladih do 17 godina. Većina se ljudi tako, bježeći od smrti u domovini, nije uspjela domoći života, nego su zaustavljeni u nekom prostoru između pa ih očaj tjera dalje gdje bi možda mogli i nastaviti živjeti. Ipak, ljudi koji žive u izbjegličkom kampu Nizip u Turskoj, 50 kilometara od sirijske granice, imaju osjećaj – jer njihovi su domovi tako blizu – da će se uskoro vratiti iako su pobjegli 2012. i već se i u kampu rađaju djeca. No uvjeti života relativno su dobri, imaju i satelitske antene i struju u šatorima, neki su posadili i vrt. Neki misle i da je odlazak Sirijaca dio plana da se ta zemlja isprazni. Novinari izvještavaju da izbjegli Sirijci i ne odlaze iz kampova, nego odlaze oni koji žive izvan logora, a takvih je većina, po nekim procjenama 85 posto. U samoj Siriji raseljeno je još sedam milijuna ljudi, od ukupnog predratnog stanovništva od oko 23 milijuna. Pobjegli su od vladinih bombi, koje su po ocjenama vojnih analitičara, prouzročile najviše žrtava u ovom ratu i natjerale u bijeg najviše ljudi. Bježi se i od ludosti ISIL-a i drugih grupa, od košmara u kojem nema strane – ako se bira između Assad i ISIL-a – za koju bi se većina htjela boriti, a SAD je pod pritiskom javnosti koja se okrenula protiv bilo kakve intervencije propustio priliku intervenirati kad je zaista bilo nužno, kao što je to devedesetih bilo i na Balkanu.

Assad: strah, nasilje i progon

O Siriji je za Političke analize pisao politolog Vlatko Cvrtila prije tri godine ističući kako je Hafez Al-Assad Sirijom vladao 29 godina uz nasilje i progon svake opozicije, učvršćujući vlast alavitske manjine i Arapske socijalističke stranke. Nakon njegove smrti 2000. očekivale su se promjene, pluralizam, sin Bashar ih je i najavio, ali od toga nije bilo ništa. Sin je kao i otac represijom udarao na svaku slobodu, vladao uz pomoć straha i nasilja, a politički aktivisti sastajali su se tajno. Assad je tako, za razliku od Gadafija, imao značajnu oporbu, koju je gušio na svaki način i na kraju je na prosvjede digao vojsku, što je dovelo do rata, napisao je Cvrtila. Ne samo novcem nego i diplomatskom aktivnošću sad zapadne zemlje pokušavaju zaustaviti sirijski rat, a kancelarka Merkel najavljuje da će razgovarati s Assadom, s kojim se prije nitko nije htio sastati.

Ali dok Zapad oklijeva ravnajući se prema mišljenjima novinskih komentatora, u Siriju je već uskočio Putin, braneći Assada sad i oružjem. Američki državni tajnik John Kerry već je upozorio da bi se ruske snage mogle sukobiti sa snagama zapadne koalicije koja pokušava slomiti ISIL. Ovih dana Pentagon je priznao da je američki program obuke sirijskih pobunjenika praktički propao, obuku u programu vrijednom 500 milijuna dolara prošlo je vrlo malo Sirijaca. Ništa ni od sigurne zone za civile na sjeveru Sirije jer bi to zahtijevalo američku vojsku na tlu. BBC-jev urednik za diplomaciju i obranu Mark Urban pokušao je procijeniti koji cilj u Siriji želi postići Putin, nakon što je njegova akcija u Ukrajini odnijela tisuće života i ne vidi joj se kraj. No iz Ukrajine se u Rusiju nisu prelili protuvladini prosvjedi, što je možda bio glavni cilj. Za Siriju pak Putin kaže kako je glavni cilj zaštititi državu. Dakle, sačuvati državu od potpune propasti kakva se dogodila u Libiji. Sve zajedno, Assad bi u ovom scenariju mogao opstati. Pitanje je može li to zaista vratiti Sirijce koji su od njega pobjegli?

Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza