Tužiteljstvo i Sabor odgovorni za 'milovanje' Kruljca

Teško je hrvatsku javnost uvjeriti da bi bilo tko drugi, a tko nije generalov sin, prošao tako “lišo” kao što je prošao David Kruljac (27), sin umirovljenog generala Mladena Kruljca. Za četiri kilograma marihuane i 27 grama kokaina proći s radom za opće dobro i novčanom globom, senzacionalno je.

Za takvo što ne može se u medijski poznatim slučajevima naći sličan primjer. Naravno da je svima na pameti samo jedan zaključak kako se to moglo dogoditi, pa se u to savršeno uklapa fotografija iz kafića na kojoj su šef MUP-a Davor Božinović i general Mladen Kruljac, snimljeni četiri mjeseca prije sporne presude. Naravno, uz te okolnosti dovoljno je bilo sve prepustiti zaključivanju promatrača uz naslov: “Kruljac neće u zatvor. Njegov tata bio je na piću s ministrom Božinovićem”. Dakle, samo je pitanje tko je izravno kriv za takvu blagotvornu kaznenu politiku. Većina medija, a onda i veći dio javnosti, govori o presudi i sudskoj nagodbi, a neki čak pišu o tomu da je David Kruljac pravomoćno osuđen na godinu dana zatvora, a onda je ta sankcija pretvorena u 730 sati rada za opće dobro i novčanu kaznu od 500 dnevnih dohodaka, što je u njegovu slučaju 200.000 kuna. Što se odmah uspoređuje s presudama u drugim slučajevima, a osobito sa slučajem optuženika iz Rijeke koji je lani nepravomoćno osuđen na dvije godine zatvora jer je uzgajao marihuanu radi proizvodnje kanabisova ulja koje je, prema njegovoj obrani, koristio u liječenju od multiple skleroze.

Užas, sirotog teškog bolesnika trpaju u zatvor, a generalov sin, koji je uz drogu u stanu imao i vagu, prešu te 10.500 kuna i 117.000 eura, osuđen je možda i na “guljenje krumpira” poput bivšeg ministra osuđenog za korupciju. Međutim, da bi se slučajevi mogli uspoređivati potrebno je znati sve činjenice. Tako Telegram iznosi podatak da je kod Luksetića nađeno 15 kg marihuane u kući i 11 stabljika indijske konoplje u vrtu. Kako je vještak ustanovio da je riječ o količini iz koje bi se moglo dobiti kanabisova ulja koje bi Luksetiću, prema količinama koje je prema vlastitu kazivanju dnevno trošio, bile dovoljne za četiri godine konzumacije, sud nije povjerovao u njegovu obranu. Tim više jer kod njega nije pronađeno ništa što bi ukazivalo na to da je proizvodio ulje, a niti su kod njega pronađene rezerve ulja.

U slučaju Kruljac riječ je o presudi Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, ali za razliku od riječkog slučaja, ta je presuda donesena nakon istrage temeljem sporazuma okrivljenog Davida Kruljca s tužiteljstvom. Dakle, već zbog toga slučajevi nisu posve usporedivi, jer se sudski pristup kažnjavanju uspoređuje s tužiteljskim. I Kruljčev odvjetnik Branko Šerić potvrdio nam je da sud zapravo s odmjeravanjem kazne u toj presudi nema ništa, osim što je formalno potvrdio sporazum u zakonskim okvirima. Dok je kaznu Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu dogovorilo s Davidom Kruljcem nakon provedene istrage. Sjetimo se, sudac Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić usprotivio se USKOK-ovoj nagodbi na uvjetnu osudu sa Željkom Žužićem, smatrajući je neprimjerenom za tako teški oblik mita, ali Vrhovni je sud presudio da je Turudić prekoračio ovlasti. Možda je stav drugih sudaca Vrhovnog suda drukčiji, možda i suci koji tako tumače postojeće odredbe, inače smatraju kako to baš i nije dobro rješenje, ali to je sada tako. Stoga i u slučaju Kruljac suci nisu mogli utjecati na drukčiju kaznu čak i ako su se i sami, poput većine javnosti, čudili pa i zgražali nad takvom sankcijom za takvo djelo.

Još od slučaja bivšeg ministra poljoprivrede koji je zbog priznanja mita gulio krumpire, politika zna za problem. Ali ništa nije poduzela, osim što se sporadično i sama s javnošću zgražala nad nekim čudnim nagodbama. Nije se propitivalo je li takvo rješenje dobro i bi li ipak trebalo ograničiti neograničenu moć tužitelja, koju baš nitko, pa i u slučajevima teških kaznenih djela, ne nadzire. Jer, ovlasti koje su njima dane nema čak ni jedan sudac u državi. Već time što u ozbiljnijim slučajevim suci presude donose u vijeću, a ne samostalno, ali i kontradiktornošću postupka u kojem se uvijek jedna strana može žaliti na presudu, pa se i u povodu pravomoćne presude Vrhovnog suda moguće obratiti Ustavnom sudu. Ali, u slučaju sporazuma s okrivljenikom, državni odvjetnik je i vrhovni i ustavni “sudac”. Što on dogovori s okrivljenikom, nitko ne može propitivati pa makar i pri tomu nametao nakaradnu kaznenu politiku za izabrane građane, ministre, tatine sinove...

Stoga je prava adresa za sva pitanja o slučaju Kruljac nadležno državno odvjetništvo. To što ono šuti, a i Općinski kazneni sud u Zagrebu, puno govori o odnosu pravosuđa prema javnosti koje dopušta da se javno mnijenje o pravosuđu gradi na poluinformacijama. Očito, tužiteljstvo se za nagodbu odlučilo jer nakon sinkroniziranog svjedočenja oca Davida Kruljca i “Toma Forda iz Srbije”, kako je prvotno u istrazi svjedočio okrivljenik želeći zaštititi oca i tog svjedoka iz BiH, nije mu moglo dokazati dilanje, već samo držanje marihuane, što je bitna razlika. Problem je, međutim, što su te okolnosti skrivene od svih, pa i javnosti. Ni sud se nije mogao baviti pitanjem uvjerljivosti takvog zaključivanja tužiteljstva i važnošću dokaznog materijala u spisu. A za puko držanje marihuane, pa i 27 grama kokaina, 730 sati rada i 200.000 kuna kazne, baš i nije stimulativna kazna. Premda je spašeno 117.000 eura vraćenih svjedoku iz BiH, jer ispada da to nije predmet kaznenog djela, odnosno dilanja.