Ovo je lijep gradić, ima potencijala. Kraj je prekrasan i čist, ekološki nezagađen. Ima svoje prednosti i miran je gradić. Ja ne mogu reći da nije tako, meni je ovdje stvarno lijepo, ovo je naš izbor i mi smo odabrali ovdje živjeti. No svjesni smo da se moramo ubiti od posla i raditi puno više nego da smo negdje drugdje. Ovaj grad volim, ali tu je teško živjeti nekome tko ovdje nije rođen i nema izvora prihoda. Jer većina je ljudi prisiljena otići, nemaju gdje raditi – govori nam Svjetlana Lenac, stanovnica Hrvatske Kostajnice, nekoć gradića na granici Napoleonovih Ilirskih pokrajina, a sada na granici Europske unije.
Gradonačelnik otišao u Njemačku
Svjetlana Lenac sa suprugom Lovrom ima obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo te im je glavni proizvod autohtona “kostajnička pletenica” od sušene buće. U sedam godina uspjeli su razviti dotad nepoznat i nov proizvod koji promoviraju na sajmovima, a potražnja je velika. Na kostajničkom području na Badnjak se svake godine tradicionalno pripremaju sušene buče kao salata. Tako je bilo i u obitelji Lenac, dok Svjetlani i Lovri nije palo na pamet da pokušaju to predstaviti i drugima.
– U Hrvatskoj Kostajnici sušene buče pripremaju se samo za Božić i to samo na salatu, a ja sam probala to raditi kao tjesteninu, s povrćem u woku i na sto načina i svaki put dobila savršene rezultate. Onda smo napravili analize i vidjeli da namirnica nema glutena, da je odlična za dijabetičare, oboljele od celijakije i tako smo krenuli po sajmovima stvarajući sami tržište za nepoznati proizvod – kaže nam Svjetlana. Danas cijela obitelj radi na tome, u dva mjeseca sezone od jutra pa do duboko u noć oni režu i gule buče. Poduzetnici poput nje u ovom se kraju suočavaju s mnogim problemima kojih u nekim drugim dijelovima Hrvatske nema. Prvi i najveći je da nema ljudi, a oni koji ovdje žive imaju male prihode. Poljoprivredne površine su zapuštene, a one koje su zasađene poljoprivrednici moraju braniti od divljači.
– Mi smo u startu bili svjesni da kod nas u gradu i županiji nećemo ništa prodati i da nam je tržište vani. Ovdje ljudi žive i preživljavaju. Ovo je jako siromašan kraj i nakon sedam godina ovdje nešto prodamo tek tu i tamo, najčešće za poklon. Proizvode stoga plasiramo drugamo, Istra, Dalmacija, Zagreb... – kaže Svjetlana opisujući situaciju u Hrvatskoj Kostajnici, jednom od, po broju stanovnika, najmanjih gradova u Hrvatskoj. A koliko je ovdje teška situacija, svjedoči i to da je prethodni gradonačelnik otišao u Njemačku trbuhom za kruhom. Prema popisu stanovništva iz 2011. Hrvatska Kostajnica ima 2756 stanovnika, no svi se slažu da je ta brojka danas manja. No bez obzira na to, Kostajnica ima status grada te djeluje kao administrativno središte. Nekoć je tu, rekosmo, bila granica Ilirskih pokrajina, jer Napoleon je zaustavio svoje carstvo na Uni, a sada je i granica EU. Za neko naredno duže vrijeme sigurno. Onaj tko se izborio i ostao živjeti u Hrvatskoj Kostajnici, kazuje nam najmlađi gradonačelnik u Hrvatskoj, 31-godišnji Dalibor Bišćan (HDZ), može reći da je izdržao najteže razdoblje i krizu. – Kada pitate kako se ovdje živi – mogu reći da je teško financijski, sredstva se koriste samo za ono najosnovnije, a to su hrana i režije.
Prihodovnu stranu našim sugrađanima drži to što smo središte okolnih općina, ovdje su škole, dom zdravlja, pošta... Tu je još i policija, carina itd. U poduzetništvu su plaće uglavnom male, prevladava tekstilna i drvna industrija. To više nisu samo posljedice rata, nego se promijenilo cijelo tržište, cijeli sustav – opisuje nam gradonačelnik situaciju, istaknuvši da je njegova gradonačelnička plaća manja od prosječne plaće u Zagrebu. Grad je u bliskoj prošlosti imao rat, ali i druge velike nedaće – 2017. bankrot i blokadu gradskog računa, 2018. veliki odron koji je uništio desetak kuća, 2019. poplavu, a sada je stigla i pandemija.
– To nas je sve naučilo da se okrenemo sebi, znamo da sami moramo postići što možemo, iako imamo potporu ministarstava. Vrtić koji je bio u blokadi sada ima 65 djece, najviše do sada. Sufinanciraju ga Majur i Donji Kukuruzari čija djeca također idu u vrtić. No imali smo problema s kadrom jer nema ljudi. Sada tu rade i dvije odgojiteljice koje su se doselile iz Zagreba, a bez njih teško da bismo ovdje mogli naći i ravnateljicu vrtića jer jedna od njih sad obavlja i tu funkciju. Došle su jer je ovo uistinu lijepo područje za život, samo treba posla – napominje Bišćan, dodajući kako povlače novac iz Europske unije te su u protekle dvije godine u vrhu povučenog novca po glavi stanovnika. Uz pomoć vojske lani su uklonili mnoge ratne ruševine tako da grad dobiva ljepšu vizuru. – No za daljnji napredak treba nam kapital, ne mogu stanovnici sa svojim malim plaćama stvarati i investirati u kuće, poslove. Treba nam neki veći poticaj kapitala izvana kako bismo osigurali budućnost – objašnjava gradonačelnik i dodaje da se posljednjih godina doseljavaju mlade obitelji. Do 2016. su na godišnjoj bazi imali dvije kupoprodaje nekretnina u gradu, a lani je prodano 28 objekata. Nadaju se da je to dobar znak. Jedan od zaštitnih znakova Kostajnice bila je Kestenijada, koja je ove godine odgođena zbog epidemiološke situacije. Drugi zaštitni znak je Pounje, tekstilna tvrtka osnovana 1958., koja je bila nosilac razvoja cijelog ovog područja. Sada ondje muku muče, ali se ne daju. Bili su u predstečaju, a sada su i bez uprave.
Pomalo morbidno, ali ih trenutačno na životu drži pandemija, tj. potražnja za zaštitnim maskama koje su sada jedini proizvod ove tvrtke s 14 zaposlenih. A prije su imali puno više radnika i veći asortiman.
Lijepa, ali bez perspektive
– Korona nas je najprije unazadila jer nitko nije uzimao robu. Nismo proizvodili kako nam roba ne bi stajala na skladištu. Sada su sreća u nesreći te pamučne maske koje šivamo i koje po narudžbi dostavljamo. Izrađujemo maske, i dok ide, ide – kazuje nam voditeljica prodaje Pounja Snježana Lončar dok nam pokazuje tipove različitih maksi koje rade. Hoće li Pounje opstati, vidjet ćemo, no znamo da neće svi Kostajničani tamo dočekati iduću godinu. Jedan od njih je Daniel Pavlić koji je pokrenuo nekoliko udruga u Hrvatskoj Kostajnici, organizirao festivale... Za njega je Hrvatska Kostajnica izgubila perspektivu. – Nekako mi se čini da se radi samo face lifting grada, a ovdje nema posla, nema egzistencije za djecu ni aktivnosti. Ja i moja obitelj odlazimo na proljeće– govori nam Pavlić dok šećemo ulicama Hrvatske Kostajnice, grada koji brani vanjske granice Europske unije.
Tko želi vidjeti kako će za 10 g cijela kontinentalna Hrvatska istočno od Zagreba izgledati nek ode u Kostajnicu, grad koji je politika pojela, a najviše ... zna se. Od 3000 ljudi grad je spao na oko 500 starijih građana.