Tvornica koja očajnički traži radnike: Redovita plaća, regres, božićnica, dar za dijete...

Tvornica traži radnike. U današnje doba, gdje se tvornice redom zatvaraju, to je melem za uši. Rijetkost. Međutim, ljudi se ne javljaju na oglas. Rad na traci ih ne privlači. Redovita plaća, regres, božićnica, uskrsnica, dar za dijete, prijava, smještaj, topli obrok, prijevoz. Jednom mjesečno autobusna karta za odlazak kući i natrag. Jesmo li spomenuli da je tvornica u najelitnijem hrvatskom ljetovalištu, smještena – tik uz plažu? Kupanje poslije posla. I da je poslodavac velika firma, da će radniku plaća, a govori se o otprilike 4000 kuna, sigurno stići. Spominju i stimulacije na taj iznos za one koji se trude. I? Ništa.

Idemo u Rovinj, na traku u tvornicu za preradu ribe Mirna, vidjeti kakav je to posao, koji ovih dana, eto, rijetkima privlačan. Konkretno, iz Istre je nakon objave oglasa u tvornicu došla raditi – jedna osoba!

Stižemo, taman, na gablec. Pečena piletina, restani krumpir i salata crveni radič.

Ima li repete? pitamo. Za one gladne, to je važan podatak.

– Naravno! – veselo će kuharica Gracijela.

U tvornici radi – sa sestrom blizankom Marijom. Imaju 52 godine.

– U tvornicu smo došle raditi nakon 18. rođendana, pa ti sad računaj koliko je to godina. Ostat ćemo, nas dvije, u Mirni do mirovine. Obožavamo ovaj posao.

Radite skupa?

– Ne! Iako smo blizanke, jedna je u kuhinji, a druga na traci. Vidimo se tu, samo na gablecu. Nekad, u naše doba, kad smo bile mlade cure... – počinje priču Gracijela, a Marija se ubacuje:

– E, to su bila prava vremena.

Sestra klima veselo glavom pa nastavlja:

– ...dakle, Rovinj se dijelio na – tabakine i sardeline. One koje su radile u tvornici duhana zvale su se tabakine, a mi smo bile sardeline. I ostale. Danas takvih naziva više nema. Uostalom, tada je svaka kuća iz Rovinja imala barem jednog zaposlenog u ovoj tvornici. Niz mladih je dolazilo, mi smo bile u grupi od 15-ak djevojaka kad smo došle. I odmah bi nas stariji prihvatili. Nikad tu nije bilo svađa. Bilo je i situacija da na traci rade supruga, njezin muž, sin i kćer. Ima nekih koji su tu i dulje od nas, a mi smo na istom mjestu od 1983. – kaže Gracijela.

Idemo na traku. Oblačimo žute rukavice, bijelu kutu i kapu. Ispred nove, moderne hale, u koju je Podravka uložila 50 milijuna kuna, te posve obnovila pogon, od zida do zida, zaustavlja nas Korado Banko. Radi na viljuškaru.

– Novi? – pita Korado.

– Čuj, prvi radni dan vozi se viljuškar. Ali, nije to baš tako lagan posao, i nije to za svakog, jer bio mi je jedan koji je upao u more! Svašta sam se nagledao u 39 godina koliko sam ovdje, a svi oni koji bi dolazili, ja bih ih učio osnovama. Kako nositi kašete, što raditi, kamo po ribu, kako do obale do broda, pa natrag do tvornice... I ja sam došao mlad, sa 16 godina i ostao do danas. Bilo nas je tad dvije tisuće na ovom mjestu – govori Korado.

Danas ih je – 157. Te 17 novih radnika koji su stigli u siječnju. Uz Rovinj, u zemlji rade još tri ovakve tvornice – na Braču, u Trilju, i u mjestu Sali.

– Počeo sam u Mirni kao ribar, bio sam cijele dane na moru. Nekad je tvornica imala vlastitu ribarsku flotu, bilo je 30 koća, a moj brat Mladen bio je kapetan na Haringi. I, naravno, ukrcao sam se na njegov brod – govori.

Danas koća tvornica više nema, otkupljuju sardinu, skušu i tunu od ribara iz Istre i Dalmacije.

– Meni kao mladiću bio je gušt raditi među tolikim ženama. Pa nisam znao koja je ljepša! No, previše sam se ja razmišljao, i na kraju, sad s 55 godina, i dalje se nisam oženio. No, ne brinem se. Kažu neki da i u domu za umirovljenike pronađu pravu ljubav, nikad nije kasno – kaže simpatični i svestrani Banko te pita:

– Dolaziš raditi? Mogao bi ti to, bez problema. Vidim ja to odmah, ovako iz prve... Malo bi donosio kašete, pa bismo kuhali skuše, pripremali ih za traku... Inače, najljepše je narezati malo pršuta, malo skuše, pa maslinovog ulja, eh to je marenda i pol! – govori i odlazi natrag na posao. Za kraj će reći:

– Bio je jedan koji je mogao podići 30 praznih kašeta. Ali, tu je potrebna bila vještina, jer visoko je to, moraš paziti da ne padnu...

Ulazimo u pogon. Na traci, s nožem u ruci i daskom za filetiranje, srećemo i – Miss Sardelinu! Najljepšu radnicu tvornice.

– Čekam nasljednicu, da joj predam krunu! Prošla je već 21 godina otkako su me proglasili najljepšom, bilo je to 1997. Točno pamtim, plesale smo te večeri na Macarenu – govori Dorijana Propat, pa pokazuje na kolegicu.

– Vidi, ono je Jadranka, ona mi je tada bila druga pratilja.

Čuje ona o čemu se priča pa Jadranka kaže:

– Ja još lentu čuvam kod kuće! – priča ponosno.

Dorijana, misica s nožem za filetiranje, uzima kratku pauzu, pa kaže:

– Točno se sjećam, dobila sam na tom izboru i nagradu, putovanje u Veneciju. A kako suprug i ja nismo bili na medenom mjesecu, to je bila sreća. Bio je ponosan na mene. Znaš, uvijek su tu radile lijepe žene, bila je zaista velika konkurencija. Bilo je i ljubomornih tada, kad su čule da su mene izabrali... – govori, pa se vraća na Mirnu:

– Da danas moja nona Anđelina vidi kako preuređena tvornica izgleda, rekla bi mi: “Unuko, što je ovo, pa izgleda kao farmacija!” Toliko se promijenilo – govori Dorijana.

Sve je čisto, novo, pogon od lani blista. Mnogi su strojevi zamijenjeni, a bili su i 40 godina stari. Danas, moderno. Hala je veličine 4500 metara četvornih, kapaciteta 33 milijuna konzervi godišnje. U tome su najjači u zemlji, ali i u regiji. Tradicija je od 1877. godine. Uspoređujemo li, recimo, te je godine – prvi put opalio zagrebački Grički top. Lako je zaključiti, generacije Rovinjana i Istrijana prošle su ovom halom. Konkretno, kod Dorijane – četiri generacije.

– Radila je tu nona Anđelka, otac Mario bio je portir, eto ja sam veći dio života u Mirni, a radi sin Erik – govori Miss Sardelina, pa se prisjeća prvog radnog dana. U – FKK kampu!

– Nisam znala što je FKK kad sam kao djevojka došla raditi u kamp Valalta. A kad tamo... Svi goli! Nisam se snašla, ali čovjek se brzo privikne. Radila sam dvije godine u trgovini u tom kampu, a zatim došla ovdje u tvornicu. I nikad nisam požalila.

Traže se novi ljudi, otvorena su nova radna mjesta, što radnike, nove kolege čeka?

– Radi se, ali posao nije loš. Ako sam ja mogla raditi ovdje cijeli život, prehraniti djecu, neće se ni njima, onima koji dođu, ništa dogoditi. Družimo se, smijemo, pjevamo, idemo na kupanje, ma atmosfera je tu baš obiteljska – kaže radnica. Na traci je, ali smiješak joj ne silazi s usana. Vesela je.

U gužvi na traci, srećemo i djevojku koja se – javila na oglas.

– Meni je prvi radni dan! – kaže pred kraj smjene Edina Begić (36), djevojka iz Rovinja.

U gradu su, eto, rijetki bili zainteresirani doći u tvornicu. Rijetki? Samo ona.

– Vidjela sam oglas tu dolje u centru, prijavila se, prošla liječnički i došla danas u sedam ujutro na posao. Dojam? Malo me leđa bole, ništa strašno, kao kad odeš prvi dan u teretanu. Kažu mi kolegice kako je to normalno, da će nakon dva–tri dana proći. Radila sam cijelo jutro na traci, slagala sam sardine u konzerve. Brojila sam, i svaku sam četvrtu promašila. Pobjegla mi je – kaže Edina.

Kolegice s iskustvom joj kažu:

– Ma to je odličan rezultat! Brzo ćeš naučiti, poslije više puno o tome ni ne razmišljaš, mi tu na traci pjevamo dok radimo. To je kao voziti automobil, prvo vrijeme razmišljaš kako ćeš ubaciti u koju brzinu, a vrlo brzo ide samo...

Edina, kojoj je ovdje prvi radni dan, dodaje:

– Bila sam godinama kuharica, radila sezonski. I onda, kad bi sezona bila gotova, bila sam doma. A što me privuklo? Stalan posao, dobila sam ugovor na godinu dana s mogućnošću daljnjeg stalnog zaposlenja. To mi treba. Naravno, i redovita plaća. Nadam se da će stići – govori Edina.

– Hoće, hoće, ne brini za to – dodaju kolegice.

Ona sliježe ramenima te kaže:

– Ne mogu još, naravno, prepoznati tko je ovdje cijeli život, a tko je novi poput mene. Meni su svi, eto, isti. Ali, čine mi se vrlo dragi ljudi – dodaje nova kolegica.

Oni koji ovdje rade cijeli vijek će reći:

– Imali smo sreće, uvijek smo se dobro slagali sa šefovima. Tu nikad nije bilo problema. A što se vlasnika tiče, brojili smo nedavno, samo se u 20 godina promijenilo 17 uprava tvornice Mirna... Bila je firma i u blokadi zbog neisplate plaća, čak i tema u Saboru... Danas, napokon, situacija je stabilna – govore domaći.

Tvornicu je krajem 2014. preuzela Podravka. Uložila lani spomenutih 50 milijuna kuna te posve obnovila pogon. Vodi ga Nevio Tompić. I on je došao u Rovinj raditi iz – Čakovca. I on, kao prvi čovjek ovog mjesta, je u pogonu.

– Marmelade, sladoledi, krastavci, Vegeta, ajvar, grašak, paprika, eto sad sardina, tuna i skuša. Jedino još nisam radio s mesom. Ali, ima vremena. Radio sam u Čakovcu, Koprivnici, Poreču, Varaždinu, čak i – Tanzaniji! – kaže Tompić, koji je u Podravci 18 godina.

Što ima u Tanzaniji?, pitamo ga.

– Dvije godine bio sam ondje kad je Podravka otvarala tvornicu Vegete u gradu Bagamoyo. Na moje prijatelje najveći su dojam ostavile priče o – mambi. Postoje crne i zelene mambe, a pravilo je – crna mamba pet minuta, a zelena 15 minuta. Srećom, neće te napasti ako ne staneš na nju ili je ne ugroziš. Ono što još pamtim iz tog kraja, bile su temperature i vlaga. Trebalo mi je godinu dana da se priviknem na tu klimu, a kad sam s obitelji otišao na godišnji odmor u Zadar, bilo mi je – hladno! Usred ljeta, ja sam hodao prekriven ručnikom. Eto što je navika...

Vraćamo se u Rovinj, na oglas za posao za procesne radnike. Prijem ribe, viljuškar, rad na filetiranju, slaganju u kutije...

– Trenutačno možemo raditi tek jednu smjenu na liniji sardine. Novi radnici koji su došli, a ima ih 17, iz Koprivnice i sjeverne Hrvatske, od jutros su nam omogućili da otvorimo i liniju tuna–skuša. Tražimo 120 ljudi, a tada bi obje nove trake mogle raditi u dvije smjene. Potrebe tržišta su velike, a više od 80 posto izvozimo.

Hoćete li pronaći ljude?

– Hoćemo, uvjeren sam u to, i to već do kraja veljače. Do danas se na javni poziv za zapošljavanje u Mirni javilo više od 200 zainteresiranih, iz cijele Hrvatske, što potvrđuje da su ljudi u Hrvatskoj spremni prihvatiti dobru priliku za zaposlenje i izvan mjesta u kojem žive. Za razliku od sezonskih poslova, kod nas je plaća svih 12 mjeseci. Sezona u Mirni traje cijelu godinu. Dio proizvodnje je robotiziran, konkretno pakiranje konzervi u kartonske kutije. To radi stroj. Ali ovo ostalo, to stroj nikad neće moći. Toga nigdje na svijetu bez ljudske ruke nema.

Izlazimo iz tvornice, smjena je gotova, radnici odlaze. Mašu. Radi se, ali su opušteni. Nisu pod pritiskom. Vidi se da su umorni, ali ostaje dojam da zadovoljni idu kući. A oni koji traže posao? Eto, tu ga ima. Tvornica traži radnike...