U 21. stoljeću nema mjesta zabranama Bajage i ojkača u Petrinji

Situacija sve više izgleda kao odglumljeni i režirani "multikulti PTSP" nekih iz braniteljskih udruga. Nakon Karlovca tražila se i zabrana Bajaginog nastupa u Varaždinu na Špancirfestu, a problem je postao i treći festival ojkača u Petrinji. I ušli smo u zonu stalnog nametanja priča rekla-kazala, u kojima neki kažu da ih vrijeđa to i to i zabraniili bi baš tog i tog, ali je li to ičiji posao u 21. stoljeću?

Politički pritisak dakako, može biti legitiman, ali ne ako ide mimo reda i normalnog funkcioniranja pravosuđa i civilnog društva. Da netko ne bi krivo shvatio, svaka čast braniteljima koji su prošli rat i svakakve situacije, ali ovo zapravo nema nikakve veze s njima.

Ovo je političko zatezanje svakodnevice, pa se vjerojatno niti većini braniteljia ne sviđa. Zapravo ide protiv njih, jer su se u ratu borili za mir i protiv okupacije i podjele, a sada u miru neki proizvode okupaciju i podjelu društva ishitrenim psihološkim ratom i pritiscima. 

Pa bespotrebno trpimo prigovore o netoleranciji, ali na stranu prigovori, jer ovdje živimo mi, a ne inozemni komentatori. Domaćim ljudima dosta je radikaliziranja svakodnevnog života, jer to očito nije egida cijelog društva.

Ovo je zasigurno i  "osveta" braniteljskih udruga za stigmatizaciju Thompsona, ali on je dokumentirano pjevao i govorio to što već je, pa se ne može uspoređivati s Bajagom koliko god bi mu neki htjeli "nametati" grijeha i stvoriti pandan. Ali fali dokumentacija, a s druge strane i sam Bajaga sudjelovao je na mitinzima protiv Miloševićeve vlasti.

Jedino što je Bajaga ikada javno  pjevao s političkom konotacijom, a može se pronaći na YouTubeu, jest pjesma "Samo sloga Srbina spašava", snimljena s Ribljom čorbom i Dejanom Cukićem1999., kao srbijanski protest protiv NATO-ova bombardiranja Jugoslavije.

I pjesma je loša. Suštinski, Bajaga je šlager-pjevač a Thompson ozbiljno politički napaljen, o čemu govori arhiva njegovih susreta sa u svijetu zabranjenom ikonografijom fašizma, ustaša i Ante Pavelića. To je jedno, a domoljublje - u koje kod njega uopće ne treba sumnjati - nešto je sasvim drugo. Ali drugo ne opravdava prvo.

U 21. stoljeću ne bi smjelo biti mjesta proizvoljnim zabranama nikoga, pa niti Thompsona, ali njegove su koncerte u Europi zabranjivali legitimnim sudskim putem zbog prije navedenog, a ne zbog njegove ljubavi prema Hrvatskoj. Ne i u pulskoj Areni, ali domaći se sudovi njime ne bave, vrludajući u tumačenjima materijala poput pozdrava "Za dom spremni". 

No, činjenica je da je Thompson izvan pulske Arene ostao isključivo lokalnom političkom, a ne sudskom odlukom. Je li to grijeh lokalnih političkih moćnika poput Ivana Jakovčića, ili grijeh nedjelovanja hrvatskog sudstva, idealna je tema za raspravu i bit će još dugo.

Desna radikalizacija "centra" i društva hrani se upravo šutnjom tihe većine, u trenutku dok nikakve "opasnosti" s ljevice nema. Što bi bilo da postoji relevantan politički protivnik s lijeva, možemo zamisliti, ali ova sadašnja situacija još je i radikalnija od nekadašnjih šatora u Savskoj koji su se podizali protiv Milanovića i SDP-a. Jer, sada se "ne ide" na političkog protivnika, nego na određivanje pravila, ukusa i zabrana civilnom društvu.

Novi problem koordinaciji braniteljskih udruga postala je i folklorna revija ojkača u Petrinji, pa taj raspon "koordiniranja" programa od popa i rocka do etna kojim se udruge bave i žele zabraniti, pokazuje široko "razumijevanje" i pop kulture i narodne baštine.

Što je, mora se priznati, širok teren i za one koji se glazbom bave sa stručne, profesionalne, a ne zaoštrene ideologizirane političke pozicije koja ni tu ni nigdje nema što nametati društvu, a kamoli odlučivati. U protivnom se ponašaju kao nekadašnji omraženi im SUBNOR, a s njim se vjerojatno ne bi htjeli uspoređivati.

Niti nekadašnja kolokvijalno zvana "komisija za šund" u socijalizmu nije zabranjivala - mada je, naravno, bilo i zabrana - nego je dizala poreze na proizvode koje je, dakako, potpuno neutemeljeno, proglašavala šundom. Uključujući i takve kulturne vrednote poput prvog punk albuma Prljavog kazališta.

Danas u situacijama poput ovakvih pritisaka ne pričamo o šundu, ali zapravo niti ne znamo koja su mjerila po kojima se odabiru teme i "pritišće" javnost, gradonačelnici i organizatori da otkažu nečije gostovanje.  

Sama po sebi sumanuta je ideja da danas, u uređenoj državi kakva bi Hrvatska trebala biti, itko može uzeti pravo odlučivanja tko će, a tko neće, negdje nastupati, osim ako se ne ne radi o sudski ishodovanoj i potvrđenoj odluci zbog nekog ozbiljnog, pravno dokazanog razloga.

No, nakon par godina liberalnijih pogleda na svijet oko nas (i kod nas) vratili smo se prema ostrašćenim cenzorskim raspravama i sve češćoj društvenoj shizofreniji u kojoj političari oprezno hodaju po bačenim trulim jajima, a neugodan miris zahvati cijelo društvo.