U 4 godine u EU se iselilo 5 posto Hrvata. I to (ni)je tragedija?

Te četiri godine koliko smo već dugo punopravna članica Europske unije za mnoge su brzo prošle, no nisu svi još “procesirali” tu činjenicu. No najbrže su je vjerojatno procesirali oni koji su se u te 4 godine iselili iz RH. Nema pouzdanih procjena, ali najbliže istini bilo bi da se iz RH u tom periodu iselilo oko 200.000 osoba s hrvatskom putovnicom.

Simbolično ili ne, ali uz objavu da smo 1. srpnja obilježili 4. godišnjicu ulaska u EU stižu i nove službene procjene koje kažu da Hrvatska sada ima oko 4,154 milijuna stanovnika. Prema nekim UN-ovim podacima, objavljenima početkom ove godine, a pri tome je bilježeno iseljavanje svih onih koji su rođeni u pojedinim zemljama, dakle kroz dugi period, iz Hrvatske se iselilo više od 20% onih koji su tu rođeni.

Po tome spadamo u grupu europskih država iz kojih je iseljeno više od petine stanovništva, tu su negdje, malo “jači” od nas Portugal, Crna Gora, Moldavija, Makedonija, a rekorderi su Albanija (38%) i BiH (43%). Nešto je manje bilo iseljavanja iz istočnoeuropskih zemalja poput Rumunjske i Bugarske te baltičkih država.

Prema tim UN-ovim podacima, velik odljev bilježi i u Hrvatskoj toliko popularna Irska, odakle se iselilo 18,8% stanovnika. Ili Island s kojega je otišlo oko 12% stanovništva. Kod podatka za Hrvatsku treba uzeti u obzir da se nije razvrstavalo stanovništvo prema etničkom principu tako da je obuhvaćeno i nekoliko stotina tisuća iseljenih Srba koji su rođeni u RH. Zadržimo se ipak na “friškim” podacima, vezanim za naše pristupanje EU.

Možemo zaključiti da je u te četiri godine Hrvatska izgubila oko 5% stanovništva, što su podaci odgovarajući mnogim istočnoeuropskim državama, koje su, jednako, nakon pristupanju EU bilježile otprilike toliki odljev. Mi, Poljaci, Česi, Mađari najviše smo odlazili u Njemačku, Litavci i Ciprani u Veliku Britaniju.

Za razliku od prethodnih generacija Hrvata, pogotovu onih iz 60-ih i 70-ih prošlog stoljeća, gdje je u emigriranju prednjačila sirotinja i oni koji nisu mogli dobiti posao, sada se iseljavaju uglavnom oni koji žele više zaraditi, ne žele raditi puno za male novce u RH te oni koji imaju karijerne razloge koji su, u konačnici, opet vezani uz veće zarade. Da je ova logika točna, dokazuje činjenica da u RH ima na desetke tisuća nepopunjenih radnih mjesta, no interesa nema jer su uglavnom slabo plaćena.

U prijevodu, profesor zemljopisa ili povijesti, sociolog, politolog koji ne može dobiti posao u RH radije će biti konobar ili radnik u kuhinji ili baru u državi EU gdje će zaraditi puno više. Kod onih Hrvata koji imaju kurentna zanimanja i kvalifikacije logično je da im ne treba puno razmišljati.

Tom odljevu, dakako, treba dodati i sve veći broj onih Hrvata koji odlaze u EU zbog školovanja i studiranja. Kao i velik broj onih koji jednostavno idu van zato što mogu. Posljedica je to činjenice da je EU i jedinstveno tržište rada, ne samo roba. Događa li se, dakle, Hrvatskoj demografska tragedija, posebno nakon što je ušla u EU? Ovisi. Ne, ako to prihvatimo kao normalnu pojavnost, usporedivu s ostalim državama koje su u EU primljene u zadnjih 15-ak godina.

Iz Poljske se, nakon ulaska 2004. u prvoj fazi iselilo između 3 i 4 milijuna Poljaka, oko 10% stanovništva. Sada ih se sve veći broj vraća. Ako se kroz isti, 15-godišnji period u Hrvatsku počne vraćati veći dio onih koji sada odlaze, to će se pokazati kao prednost za Hrvatsku jer će se u nju vraćati “EU Hrvati” s naučenom radnom etikom i dodatnim znanjima, vještinama, kvalifikacijama i novcem stečenim u razvijenim gospodarstvima.

U međuvremenu ovdje u Hrvatskoj treba stvoriti uvjete, red i stabilnost koja će iseljavanje svesti na “normalu”, a iseljenim Hrvatima biti zov za povratak. Iseljene Hrvate nećemo stoga otpisati kao zauvijek izgubljene. Uz to, brzo raste broj novopridošlih, 2016. u Hrvatsku se uselilo 14.000 osoba.