U 75 sekundi ispalili 57 hitaca i ubili dva zaštitara

Svega 75 krvavih sekundi. Toliko je trebalo trojici maskiranih i dobro naoružanih razbojnika da 5. rujna 2005. u 14.50 sati upadnu u poslovnicu Fine u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici, ispale 57 hitaca iz različitog vatrenog oružja, uključujući i kalašnjikov, ubiju Dragu Renara i Stipu Mušana, dvojicu zaštitara tvrtke Sokol Marić, te netragom nestanu s dva milijuna kuna.

Kriminalistički triler

Bila je to najkrvavija pljačka počinjena u Hrvatskoj u zadnjih 20-ak godina, a sve ono što je nakon toga uslijedilo pretvorilo su u prvoklasni kriminalistički triler koji ne bi mogli smisliti ni tvorci najvećih hollywoodskih blockbustera.

Jer priča o krvavoj pljački Fine priča je o kolosalnoj nesposobnosti hrvatske policije koja je zbog tog zločina u pet godina uspjela uhititi dvije sasvim različite skupine ljudi, pri tome svaki put tvrdeći da u rukama ima prave osumnjičenike.

A takve tvrdnje, objašnjavali su u policiji, proizlazile su iz prikupljenih dokaza. Kakva je bila vrijednost tih dokaza, najbolje se vidjelo nakon što je 23. travnja 2009. vijeće zagrebačkog Županijskog suda, nakon gotovo dvije godine suđenja tijekom kojeg je praktički ponovno morala biti provođena istraga, zbog nedostatka dokaza optužbi oslobodilo Nenada Filipovića.

Taj bivši poručnik HV-a, pripadnik specijalnih diverzantskih postrojbi i sudionik Domovinskog rata koji je iz vojske nečasno otpušten jer je sudjelovao u pljački pošte, zajedno s još šest ljudi uhićen je u svibnju 2006. Grupu se teretilo za više razbojstava počinjenih na području Zagreba, a Filipovića se teretilo da je s Igorom Breškićem, koji je malo nakon pljačke Fine ubijen u okršaju s policijom nakon što je orobio poslovnicu pošte u Svetoj Klari te još jednom nepoznatom osobom upao u poslovnicu u Zvonimirovoj, ubio zaštitare i odnio milijune.

Filipović je te optužbe nijekao tvrdeći da je na ispitivanju na policiji priznao kako ima veze s upadom u Finu jer je htio da policija na slobodu pusti njegovu tadašnju djevojku, koja je također bila privedena. Vijeće ga je na kraju oslobodilo optužbi jer nije postojao nijedan dokaz koji bi Filipovića povezivao s upadom u Finu. No pravu satisfakciju ni pravomoćnost svoje presude Filipović nije doživio jer je u rujnu 2009. nađen mrtav u kući svog prijatelja u Zadru.

Službeno je priopćeno da se predozirao, no mnogi su njegovi prijatelji sumnjali u tu verziju Filipovićeve smrti. Da je još malo poživio, vjerojatno bi se gorko nasmijao kada bi čuo ono što se dogodilo u siječnju 2011. Tada je, naime, zbog krvave pljačke Fine te još niza razbojstava uhićena nova skupina osumnjičenika predvođenih Ivanom Boršićem, mladićem koji je kao maloljetnik otišao u Domovinski rat, pri tome je bio teško ranjen u glavu, a sa 22 godine već je bio trostruki ubojica, koji je zbog tog zločina osuđen na 15 godina zatvora.

Boršić je, pokazat će kasnije istraga, bio i glavni razlog zašto je policija uopće uhitila njega i još desetoricu te zašto ih je uopće povezala s pljačkom Fine. Naime, pokazat će se da je do tog otkrića policija došla istražujući pucnjavu na Antu Rosu, čovjeka kojeg su pokušali ubiti u prosincu 2010. na Zagrebačkom velesajmu. U trenutku kada je pucano na Rosu, s njim u društvu bio je Boršić, a ispostavit će se da je u Rosu pucao Ivica Štrk. I to zato što je to od njega naručio Boršić htijući od Rose, kako je kasnije tvrdilo tužiteljstvo, preuzeti primat na kriminalnoj sceni.

Kada je policija došla do Štrka, došla je i do Boršića, a on im je dao neočekivani dar – ispričao je policiji tko je sudjelovao u krvavoj pljački Fine.

Alibi iz kaznionice

Informacije za pljačku, tvrdio je Boršić, pribavio je Roso. Samu pljačku organizirao je Boršić, koji je uz to imao najbolji mogući alibi – u vrijeme počinjenja pljačke on je bio u Kaznionici u Lipovici. Tamo je izdržavao kaznu zbog prijašnjih ubojstava, a slobodne vikende koristio je za planiranje kriminalnih aktivnosti uključujući i prepad na Finu. U Finu su pak, tvrdio je Boršić, upali Dubravko Žugelj, Ivica Štrk i Ivan Tucman. U zaštitare je smrtonosne hice ispalio Žugelj, dok je za rješavanje oružja i kompromitirajućih tragova poslije pljačke bio zadužen Dražen Bekavac.

Novac je jedno vrijeme bio zakopan u jednom dvorištu u Velikoj Gorici, prije nego što je Boršić došao po njega i razdijelio ga kome je trebalo, a oružje korišteno u pljački završilo je u Savi. Iako je sve bilo dobro isplanirano, policija je uspjela pronaći jedan izuzetno koristan trag – DNK na kapi nađenoj u zapaljenom vozilu koje je korišteno u pljački. Ispostavit će se da taj DNK pripada Dubravku Žugelju, koji je zbog ubojstva dvojice zaštitara osuđen na 40 godina zatvora.

Boršić i Štrk osuđeni su na po deset godina zatvora svaki, a Tucman na četiri, dok je Roso, kojem se sudilo u odsutnosti, osuđen na šest godina. No Vrhovni sud ukinuo je presudu u odnosu na Žugelja i Rosu, a na novom suđenju Boršić je bio svjedok. Ponovio je da je informacije o rasporedu u Fini, broju zaštitara i transportu novca dao Roso, dok je Žugelj bio taj koji je pucao u zaštitare.

Presudom koja je izrečena u lipnju ove godine Roso je nepravomoćno oslobođen optužbi, dok se Žugelj nije uspio obraniti ni tvrdnjama da je njegov DNK podmetnut na kapu nađenu u zapaljenom vozilu te je ponovno nepravomoćno osuđen na maksimalnih 40 godina zatvora. 

>> Tijela nikada nisu nađena, ali Baraba je osuđen za dvostruko ubojstvo i otmicu 

>> Davor Celčić je ubio trudnu djevojku i odrezao joj šake