Tri minute – toliko imaju od trenutka kada “zazvoni alarm” dok ne istrče na ulicu. Za to vrijeme trebaju na sebe navući gotovo deset kilograma tešku opremu.
I navijači ih se boje
Za dvije vitke 24-godišnje djevojke, Dijanu Ćurković i Vanju Hrvojević, to je, po slobodnoj procjeni, približno šestina njihove težine. No, sve je ovo njima rutina. Uobičajeni je to postupak kada ih se pozove na intervenciju. Dijana i Vanja su, naime, jedine žene u Interventnoj jedinici policije PU osječko-baranjske.
– Kad je žurba, tko prije završi, pomaže drugima da se odjenu. Uglavnom dečki pomažu nama, stvarno, sve što zatreba – kažu.
Na sebi imaju štitnike za noge i ruke, prsluk, kacigu, pištolj i službenu palicu zvanu tomfa, za koju je potrebno proći posebnu obuku jer može biti opasna. Tako opremljene, spremne su, primjerice, za odlazak na stadion ili na prosvjede. – Bile smo na osiguranju utakmica, idemo u ispomoć i u druge policijske uprave. Tako smo nedavno išli u Zagreb na utakmicu Hajduka i Dinama – navodi Dijana. Bez obzira na to što su žene, razuzdani se navijači ne usuđuju zadirkivati ih. – Uvijek smo okruženi s puno dečki, u odjeljenju nas bude po osam pa ne bude nikakvih problema – priča Dijana.
Intenzivna obuka
U opisu posla su im “izlasci” vikendom u Tvrđu, najčešće zbog tučnjava, preprate na sud i slični poslovi osiguranja. Na posao dolaze, ako su u prvoj smjeni, u 6 sati. U dvorani za vježbanje i teretani već su 20 minuta poslije toga, a ostaju do osam sati. Odlaze i na plivanje te gađanje.
– Prolazimo puno obuka, vježbe. Kako god okrenete, spremne smo. Nije nam naporno – ističe Vanja.
Na svim su zadacima, pak, rame uz rame muškim kolegama. Razlike po spolu – nema. – Ne odvajamo muškarce i žene. Kada je neki zadatak u pitanju, svi idu, a hoće li ženu zapasti teži ili lakši dio, to se nikad ne zna. No, svi su obučeni za sve predviđene zadaće – kaže Stjepan Babić, pomoćnik zapovjednika za interventnu jedinicu. Dijana je u interventnim redovima četiri mjeseca, a Vanja dvije godine. Nositi odoru interventne policije objema je dugo bila želja koja se i ostvarila. – Naše su obitelji znale da to želimo pa nas podržavaju – govore. Na pitanje bi li mijenjale svoj posao, kratko i složno odgovaraju: “Ne!”