U antičkoj ciglani radnik je imao normu 220 opeka u smjeni

Ovoga ljeta, do kraja kolovoza, u Gradskom muzeju Sisak traje izložba koja prezentira 2000 godina proizvodnje cigle u Sisku. Prva je to izložba postavljena u prostoru sisačkog muzeja nakon potresa, u kojem su i muzejske prostorije pretrpjele oštećenja.

Pečat SISC iz antičkog doba

No, potres je, nepredviđeno, obogatio i muzejsku zbirku jer su tijekom čišćenja ruševina pronađene stare opeke, proizvedene u Sisku u 19. i početkom 20. stoljeća, čiji proizvođači do sada nisu bili poznati. Naime, svaki je od sisačkih proizvođača u tom vremenu, a bilo ih je dosta, u cigle stavljao svoj pečat, a što se može vidjeti i na samoj izložbi. No, proizvodnja cigli u Sisku počela je još u antičko, rimsko doba kada je Siscia, sadašnji Sisak, bila važno mjesto u ovom dijelu Rimskog Carstva. Siscia je prvotno bila vojni logor, a s vojskom je stigla i cigla.

– Korištenje građevinske keramike na području Siska započinje nakon pada pod rimsku vlast 35. pr. n. e. i stacioniranja vojnih snaga. Nemamo podataka koje su točno jedinice bile stacionirane u Sisciji, iako postoji nekoliko kandidata, ali to je za temu građevinske keramike manje važno. Istraživanja u rimskim vojnim bazama u Colchesteru i Exeteru pokazala su da se u svakoj proizvodila građevinska keramika, pečena ili nepečena, i da je to pripadalo standardnom repertoaru vojnih građevinskih tehnika. Kako je Siscia od početka rimske vladavine bila vojni logor, i ovdje se može pretpostaviti slična praksa – objašnjava viša kustosica Rosana Škrgulja, jedna od autorica izložbe. Nakon što je vojska napustila Sisciju oko 40. godine n. e., vjerojatno je slijedio neki intenzivniji uvoz iz carske ciglane, ali ga je brzo zamijenila vlastita siscijanska radionica cigli, jer cigle iz radionice u Sisciji prepoznaju se po pečatu SISC.

– Pečat je pronađen na ciglama različitih dimenzija tako da se može zaključiti da je u Sisciji bila velika proizvodnja. Išle su te cigle i u izvoz pa su tako pronađene u Sirmiumu, današnjoj Srijemskoj Mitrovici, te diljem Bosne. Tipično za rimske ciglane jest da su smještene na izlazu iz grada, pa je i sisačka, prema pronađenim arheološkim nalazima, locirana uz nekropolu, između sadašnje Vinogradske i Mažuranićeve ulice – napominje Rosana Škrgulja. Gradska sisačka ciglana djelovala je do samog kraja antike, a u 4. stoljeću na sisačkom se području pojavljuju i cigle s pečatom APIAN, za što arheolozi pretpostavljaju da je oznaka nekoga privatnog proizvođača. Najveća zanimljivost na izložbi, iz antičkog doba, jesu cigle s raznim žigovima i oznakama. Naime, sami radnici ciglane označavali su svoje cigle s obzirom na to da su postojale norme u proizvodnji, a arheolozi su utvrdili da je u jednoj fazi bila 220 opeka u smjeni. S druge strane dio izložbe posvećen je i slučajnim „oznakama“ na ciglama – ljudskim i životinjskim tragovima. Tako su na nekim ciglama iz antike svoje tragove ostavili: mačka, pas, jazavci pa i risovi. Arheolozi su na jednoj većoj cigli našli otisak i ljudskog stopala, a u novovjekovnu utvrdu Stari grad uzidana je jedna antička opeka s otiskom dječje sandale.

Ciglana je preživjela svjetske ratove

Nakon rimskog razdoblja nema tragova proizvodnje cigle sve do sredine 19. stoljeća. Otad pa do sredine 20. stoljeća proizvodnja je u Sisku bila u punom cvatu. Prva ciglana koja se spominje nakon spajanja civilnog i vojnog Siska bila je ona Talijana Jakoba Fulle, podignuta već 1877. Godine 1878. u Galdovu, dijelu Siska na lijevoj obali rijeke Save, osnovana je ciglana Josipa Stiića, koja je proizvodila opeku i crijep te je velik dio naselja Budaševo i Topolovac sagrađen upravo tom opekom. Ciglana je uspjela preživjeti Prvi i Drugi svjetski rat: – To je do Prvoga svjetskog rata bila iznimno unosna industrija jer je gline bilo puno, a potreba za ciglom zbog stambene gradnje bila je velika. Vlasnici ciglana svoje su proizvode prodavali i u drugim gradovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Od druge polovice 19. stoljeća kao vlasnici dominiraju Talijani, a poslije se vlasnička struktura mijenja – napominje ravnatelj Gradskog muzeja Sisak i koautor izložbe Vlatko Čakširan te objašnjava kako je i sisački Stari grad sagrađen od rimskoga građevinskog materijala, a čak je i zagrebački Kaptol, vlasnik većeg dijela sisačkog zemljišta, početkom 19. stoljeća izdao upute da ljudi koriste ciglu i kamen s antičkih građevina.