Sve se zbilo u nekoliko sekundi. Ubojica je dobro poznavao navike svoje žrtve koja je svakog petka, u istom terminu, igrala nogomet s prijateljima u “balonu” u Grčićevoj ulici na beogradskom Voždovcu. Prišuljao se pod okriljem noći, lica skrivena kapuljačom, i prema žrtvi ispalio pet metaka, potom ju je sustigao i “ovjerio” metkom u glavu. Mediji su isti dan, 1. studenoga, objavili identitet izrešetanog muškarca: riječ je o Ljubomiru Markoviću Kići (39), jednom od vođa Alkatraza, navijačke frakcije skupine navijača beogradskog Partizana, poznatije kao Grobari.
Tragajući za motivom ubojstva, mediji citiraju izvore iz istrage koji tvrde da je Marković u posljednje vrijeme pokušavao formirati novu, četvrtu navijačku frakciju Grobara kako bi preuzeo prevlast na tribini, što je bio okidač da se on označi kao meta. Preuzimanjem navijača iz drugih frakcija, navode, zamjerio se moćnim narkokartelima jer im je na taj način otimao “vojnike” koji drže kontrolu nad uličnom distribucijom droge u Beogradu. Premda se u utorak na Novom groblju u Beogradu od Kiće oprostilo više od 1000 rođaka i prijatelja, naričući “Ne dirajte generala, pustite ga na nebu mirno da spava”, mnogi su i odahnuli. Marković je stari gost crnih kronika. Osuđen je na 30 godina zatvora nakon što je u rujnu 2009. zajedno s još 13 huligana na smrt pretukao Francuza Bricea Tatona neposredno prije utakmice Partizan – Toulouse u Beogradu. No, kazna mu je smanjena i izišao je 2017. godine.
Iste godine za njega se pročulo i u Hrvatskoj, nakon što je na 156. “večitom derbiju” između Partizana i Crvene zvezde sudjelovao u masovnoj tučnjavi za prevlast na južnoj tribini, kada su na njega jurišale frakcije Vandal Bojsa i Južnog fronta “potpomognute” nekolicinom splitskih huligana. Ivan Mišković, Stjepan Mihovilović, Hrvoje Baković, Jakov Podrug, Ante Firić i Damir Tovarović, ofrljeni bakljama, isprebijani i goli, najprije su s tribine otpravljeni u bolnicu, potom u sudnicu i naposljetku na šest mjeseci “odmora” u beogradski Okružni zatvor. U srazu s Kićom i njegovom frakcijom izvukli su deblji kraj, pokazalo se, tek nakratko. Utakmica se, nogometna kao i ona životna, igra sve do sučeva zvižduka, odnosno, odluke za odstrel.
Na ulicama Beograda bjesni nemilosrdni rat koji samo prividno ne odnosi živote nositelja organiziranog kriminala koji godinama ratuju do istrebljenja već, ovaj put, živote pripadnika navijačke supkulture ili huligana, kako vam drago. U Srbiji, naime, između tih dviju grupacija postoji znak jednakosti, a srpski najmoćniji ultrasi danas su fokusirani na organizirani kriminal, koristeći huliganstvo kao štit.
Tko je sljedeći?
Grobar Kića tek je posljednji u nizu likvidiranih vođa navijača Partizana, točnije, četvrti u četiri godine. Prije njega pao je Aleksandar Stanković (29) zvan Sale Mutavi, izrešetan u listopadu 2016. u pucnjavi u kojoj su sudjelovali pripadnici moćnog škaljarskog, crnogorskog kriminalnog klana. Iste godine ubijen je i Alen Kostić Kubi (31), vođa frakcije Zabranjenih, ponosni nositelj 16 kaznenih prijava, od kojih nijedna nije završena presudom, sve do one smrtne. Godinu prije, 2015., likvidiran je i Aleksandar Joksić (34), vođa frakcije Jang Bojs, dok je prodavao drogu jednom klijentu. Tko je sljedeći?, pitaju se podzemlje i policija, podjednako.
Grobari su ne samo jedna od najvećih navijačkih skupina u Srbiji i šire nego i jedna od najopasnijih. Ugledni američki sportski portal BleacherReport ih je tako stavio na sedmo mjesto najopasnijih navijačkih skupina današnjice. Godinu dana uoči zvjerskog ubojstva mladog Francuza, za koje je 14 Grobara osuđeno na ukupno 240 godina zatvora, sablaznili su javnost kada su u zakazanoj tučnjavi ubili vođu navijača Vojvodine Dejana Dimitrijevića.
No, nisu samo Grobari stradavali u uličnim obračunima, nasilnom smrću ginuli su i istaknuti pripadnici Delija, navijača rivalskog kluba Crvene zvezde. Vođa navijačke frakcije Hijene Velibor Dunjić ubijen je vatrenim oružjem ispred jedne beogradske splavi u svibnju 2014. u svom automobilu. U policijskom dosjeu nanizao je teška kaznena djela, poput pokušaja ubojstva, za što je amnestiran, kasnije i zatvorsku kaznu zbog napada na lidera LDP-a Čedomira Jovanovića.
Nebojša Đorđević Šuca, nekadašnji vođa Delija i major Srpske dobrovoljačke garde, ubijen je u zasjedi ispred svoje kuće u Zemunu. Napadači nikada nisu pronađeni, a njegovom udovicom Aleksandrom kasnije se oženio Milorad Ulemek Legija, osuđen za atentat na premijera Zorana Đinđića. Ratne 1993. ubijen je još jedan vođa Delija, Vladimir Vojvodić Vojvoda, zajedno s prijateljem Damirom Brkićem, članom Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana.
Uoči raspada SFRJ, središte javnog otpora režimu bilo je upravo na nogometnim terenima, a scena je već tada bila politički, svjetonazorski i nacionalno radikalizirana, uz snažne manifestacije nasilja. Tribine najjačih klubova bile su regrutni centri za paravojne jedinice širom bivše Jugoslavije, a najpoznatiji od njih bili su Tigrovi, jedinica uglavnom formirana od navijača beogradske Crvene zvezde, kojima je zapovijedao kriminalac, kasnije i ratni zločinac, spomenuti Arkan. Stariji vođe tih bandi tijekom godina ili su likvidirani ili isporučeni sudovima za ratne zločine, ali nova generacija srpskih ultrasa i dalje slovi kao ozloglašena, čija ruka doseže dalje od tribina, i ima moć u društvu i politici.
Put mladih huligana je pravocrtan: regrutiraju ih već u osnovnoj školi i uvode u kriminalne poslove jer do 16. godine ne mogu biti osuđeni za teška kaznena djela. Napreduje se u strukturi tako što se obavljaju prljavi poslovi za lokalnog vođu grupe koji je u pravilu povezan s nekim narkoklanom. Kada se jednom postane dijelom skupine, put je manje-više izvjestan: radiš za lokalnog šefa i čekaš da napreduješ u hijerarhiji. Navijačka skupina ti je obitelj, osigurava ti posao, čini te “važnim”, dobivaš novac koji je nezamisliv za tvoje vršnjake i čekaš trenutak kad će ti dati da vodiš neku ćevabdžinicu, autopraonicu ili, ako se baš istakneš, balon za mali nogomet.
S godinama stiže iskustvo, postaješ i ti onaj kojeg se za nešto pita, dobivaš posao na nekoj splavi ili u timu koji ide po gradu i skuplja reket. Bude li sreće i ne stradaš u nekom obračunu, možda ćeš dočekati da vodiš svoju građevinsku firmu ili firmu za fizičko-tehničko osiguranje. No, ples po rubu nosi i svoje rizike. Jedno istraživanje rađeno za potrebe MUP-a pokazalo je da u Beogradu jedan “navijač” bude ubijen svakih 135 dana. U pravilu, svaki od ubijenih “navijača” ne samo da dobije zastavu s likom na tribini, nego mu se oduže i golemom zidnom umrlicom, muralom, u kraju u kojem je živio, i to su jedini grafiti koje nitko nikada nije “naružio”.
Spona politike i ‘čiste’ mafije
Tamošnjom navijačkom scenom prije nekoliko godina bavio se i britanski Guardian. “Srpski huligani siju strah, organizirani su kao policija i imaju podršku političara. Dok su huligani na drugim mjestima stigmatizirani, nasilni navijači u Srbiji imaju utjecaj zato što imaju tijesne veze s političarima”, tvrdi Guardian.
Uistinu, nije tajna da velike političke stranke imaju povijesne veze s nogometnim klubovima i njihovim navijačima. Među fanovima Partizana, i ljubiteljima njihovih navijača, mnoga su poznata imena. Tako se Grobarima nazivaju i negdašnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, baš kao i njegov prethodnik Boris Tadić. Da političari vole Grobare pokazuju i prvi potpredsjednik Vlade, aktualni ministar vanjskih poslova Ivica Dačić te predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Za Zvezdu, pak, navija srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Međutim, svi oni poriču postojanje bilo kakve veze s najagresivnijim navijačima.
No, i nekolicina srpskih analitičara slaže se s napisima u Guardianu tvrdeći da su političari i udruge navijača zatvoreni u simbioznom odnosu. Istraživački novinar Slobodan Georgijev iz Beograda kaže da su prostor koji je nastao likvidacijom tzv. Zemunskog klana, njegovih vođa i suradnika, uspješno popunile razne huliganske grupe koje će svoje usluge nuditi novim klanovima. Zakon koji je izglasan u vrijeme policijske akcije Sablja u travnju 2003., potaknut ubojstvom premijera Đinđića, ostao je mrtvo slovo na papiru. Statistika pokazuje da samo pet posto okrivljenih huligana bude i osuđeno i da su te kazne blage.
– S druge strane, navijači vikendom postali su kriminalci radnim danima, i njihovo procesuiranje je često povezano s mnogo težim djelima od onih koje prepoznaje Zakon o sprječavanju nasilja na sportskim priredbama. Konstanta je da, prežive li na ulici, imaju velike šanse da na sudu budu oslobođeni, makar ih se teretilo za najteža kaznena djela. Tako se dogodilo da 15 godina nakon trenutka kada je država krenula u neku vrstu konačnog obračuna s organiziranim kriminalom i njegovom stadionskom frakcijom, više i ne vidimo razliku između te dvije grupacije: prema svim izvještajima policije nakon brojnih ubojstava u Beogradu i Novom Sadu, ali i u drugim gradovima, organizirane navijačke skupine i njihovi vođe postali su neka vrsta paralelnog sustava koji služi kao spona između politike i “čiste” mafije. Huligani aktivno sudjeluju u političkom životu Srbije: trenutačno je dovoljno da tribina ne proziva pogrdno Aleksandra Vučića, i to je već znak da je on na tribini uspostavio kakvu-takvu kontrolu nad nekoliko tisuća mladih, jakih i bijesnih ljudi koje je moguće upotrijebiti za različite poslove, bilo kriminalne, bilo političke – tvrdi novinar Georgiev. Srbija, kaže, nije posebna po tome što se za nogomet vežu nasilje i kriminal, ali je jedinstvena po tome što su to nasilje i kriminal usko vezani za politički kontekst i vlast u državi.
Pokušaj garniture bivšeg predsjednika Tadića da jedan dio “navijača” uhiti i procesuira te da neke druge “civilizira”, zamijenjen je posljednjih godina otvorenom kolaboracijom s najekstremnijim navijačkim skupinama jer je takva suradnja trebala spriječiti nasilje na dan održavanja Parade ponosa i dokinuti prosvjede zbog “normalizacije odnosa s Kosovom”. U takvom političkom ozračju teško je očekivati da će neki policajac ili tužitelj riskirati život u prikupljanju dokaza i podizanju valjanih optužnica koje bi trebale dovesti do oštrije kaznene politike srpskih sudova i bržeg procesuiranja takvih kriminalaca, u usporedbi s kojima se hrvatske navijačke skupine čine kao folklorna ili filatelistička društva.
Za to vrijeme u Hrvatskoj je ubijeno 0 navijača. Dva smo svijeta različita...