U Bosni i Hercegovini “doviđenja” sve više znači “zbogom”

Ruši li Hrvatska Bosnu i Hercegovinu uz pomoć Slovenije? Tako misle ogorčeni bošnjački političari nakon što se čulo da je to navodno plan slovenskog premijera Janše koji će biti prioritet Slovenije kad od 1. srpnja preuzme predsjedanje Europskom unijom. A pitanje o mirnom razlazu postavio je i predsjednik Slovenije Borut Pahor na susretu s bošnjačkim vodstvom u Sarajevu.

Prije petnaestak godina jedan tekst o Hrvatima u BiH počeo sam nevjerojatnim podatkom. Kad je jedne godine “Široki” iz Širokog Brijega osvojio prvenstvo BiH u košarci, u Dnevniku Federalne televizije o tome nije bilo ni riječi! Pisao sam i o tome kako hrvatski jezik kojim se na toj televiziji rabe pojedini voditelji i novinari izaziva užas bošnjačkih intelektualaca, koji su ga nazivali “proustaškim”. To je razgnjevilo čak i notornog Bosanca Ivana Lovrenovića, pa je žestoko polemizirao sa sarajevskim akademikom Abdulahom Sidranom. Podsjećajući da je “proustaštvo” u komunizmu bilo “argument” Udbe, Lovrenović je taj napad na jedan jezični “standard u nastanku” ocijenio “veoma zlokobnim i uznemirujućim”.

Napisao sam tada – i doista, u stanju kakvo je sada ili kakvo bi ubuduće bilo bez hrvatske vlasti na hrvatskom teritoriju, bošnjačka majorizacija značila bi istu represiju i Udbu kakvu je imala komunistička Jugoslavija. U unitarnoj državi bošnjački akademici Sidrani, koji su nalik na srpske memorandumske akademike, određivali bi Hrvatima kojim će jezikom govoriti, a tako bi Bošnjaci odlučivali i u drugim područjima: u gospodarstvu, raspolaganju proračunskim novcem, odgoju i obrazovanju, kulturi, znanosti, sportu, zakonodavstvu, diplomaciji...

U respektabilnom, internacionalnom mostarskom časopisu “Status” glavni urednik Ivan Vukoja pisao je o tri naroda u BiH od kojih jedan, srpski, “ima vlastitu republiku i secesionističke pretenzije”, drugi, bošnjački, “relativnu dominaciju nad zajedničkim teritorijem i hegemonističke pretenzije”, dok treći, hrvatski, “bez teritorija, najmalobrojniji i politički najslabiji sve više postaje talac i kolateralna žrtva međusobnog odmjeravanja snaga prve dvojice”. Analiza koja ne prihvaća “fundamentalnu važnost ovih činjenica ne može biti obrazac stvarne promjene (političke) strukture i (društvenih) uvjeta bosanskohercegovačkog društva i države”.

Tada su neki hrvatski političari izišli u javnost s prijedlogom o četiri teritorijalne, federalne jedinice u BiH. Uz bošnjačku, srpsku i hrvatsku, četvrta bi bila distrikt Sarajevo. Taj prijedlog je iznesen i na skupu političara BiH u Laktašima s visokim predstavnikom Lajčakom. Bio je to početak razgovora o novom ustavu BiH nakon što je prije 19 mjeseci propao paket amandmana, ali i početak presudne bitke Hrvata za svoju vlast na svom prostoru. Tada ujedinjeni, Hrvati su predlagali i zaštitu triju naroda u zastupljenosti i odlučivanju u najvišim državnim tijelima. Srbi su se složili, dok su Bošnjaci bili za regionalne jedinice ili ekonomske regije.

Ne ustraju li hrvatski političari u toj zemlji u svojoj težnji za hrvatskom federalnom jedinicom, Hrvati će, bez svog prostora, i dalje biti, kako piše Vukoja, kolateralna žrtva između jednog naroda koji ima “secesionističke pretenzije” i drugog naroda koji ima “hegemonističke pretenzije”. I tako se godinama sriču prijedlozi za preobrazbu Bosne i Hercegovine u državu ravnopravnih konstitutivnih naroda, ali ih bošnjački političari uporno i ustrajno odbijaju. Stoga su najviše krivi što se sve češće umjesto o unutrašnjoj preuredbi države govori o razlazu triju naroda, o raspadu Bosne i Hercegovine koji bi bio konačni raspad Jugoslavije, čija je BiH kopija.

Po načelima – kad mi određuješ i namećeš kako ćemo živjeti zajedno, kad mi ne daš govoriti mojim jezikom, kad raspolažeš mojim novcem, kad uspjesi mojih sportskih klubova za navodno zajedničke medije ne postoje, kad hoćeš cjelovitu državu da bi cijela bila tvoja umjesto raznoliku da bi bila i moja, kad nasilno hoćeš da se čuje samo tvoj glas kako bi ukinuo slobodu moga bio “za” ili “protiv”, kad više među nama nema viđenja po dobroj volji pa ne možemo ni reći do viđenja ili doviđenja, onda ću ti reći – zbogom. Ostani ti s Bogom tvojim a ja ću s Bogom svojim.