U Cazinskoj Krajini vehabije teroriziraju stanovnike

Nisu se ni osušile suze na licima članova obitelji 20-godišnjeg Emraha Pilipovića, mladića iz Male Kladuše koji je poginuo u Siriji, a put tuđeg rata iz ovog su kraja zapadne Bosne otišli Alija Keserović i Mirel Karajić. I nisu jedini. Prema podacima Državne agencije za zaštitu i istrage BiH (SIPA), na ratištima u Siriji trenutačno je oko 150 državljana Bosne i Hercegovine. Njih 26 je poginulo.

Čuvao ovce i regrutirao ga

Prividni mir u ratom opustošenoj i podijeljenoj Krajini naslonjenoj na granicu s Hrvatskom, u kojoj se i danas među muslimanima osjeti podjela na pristaše Armije BIH i "autonomaše" Fikreta Abdića Babe, posljednjih mjeseci, osim regrutiranja mladeži za odlazak u džihad, remete i napadi na imama džemata Trnovi, efendiju Selvedina Beganovića. U samo mjesec dana Beganovića je u blizini džamije netko dočekao tri puta. Pod okriljem noći najprije ga je onesvijestio, zatim izmlatio letvom, a u trećem je pohodu napadač efendiju nožem ubo u predjelu srca. Jesu li razlozi napada na vjerskog službenika to što je efendija javno prozivao Huseina Bilala Bosnića, nedavno optuženog da je kao vjerski autoritet u vehabijskoj zajednici vrbovao ljude da se priključe terorističkoj organizaciji Islamske države, ovdašnja policija još istražuje. Čuvši da je potkraj 2013. Pilipović otišao na ratište u Siriji, upravo je Beganović na svome Facebook profilu objavio pismo u kojem od Bosnića traži da prestane ispirati mozgove mladima, zamjerivši mu što uvlači djecu u rat dok on istodobno u toplom domu uživa s četiri svoje žene.

– Policija je pokupila svu omladinu iz kraja. I mene su zvali. Drže te po pola dana, pitaju jesi li istukao Beganovića. I onda te puste – kaže nam brat Alije Keserovića dok stojimo pred kućom u Trnovima pokraj Velike Kladuše. Odavde je 19-godišnji Alija otišao lanjskog studenog. Sa sobom nije ništa ponio. Njegov brat s kojim razgovaramo bio je na radu u inozemstvu kada je Alija preko Sarajeva i Turske stigao u Siriju. Kažu da je toga momka na odlazak pripremao upravo ljetos uhićeni Bosnić kod kojeg je i živio čuvajući ovce i koze na Bilalovu imanju u obližnjem Bužimu.

– Radio je Alija sa mnom povremeno na građevinama. Nije htio u škole. Vjerujem da nije bio od razmišljanja kada je otišao. Zreo čovjek to ne bi učinio. Ne razumijem ljude koji tako odvode mladost. Treba ih kazniti. Povremeno mi se brat javi. Kaže da je dobro. Je li stvarno tako, ja ne znam – govori mladić od čije je kuće do džamije i imamske kuće u Trnovima dvjestotinjak metara zračne linije.

S druge strane sela i upola bliže domu efendije Beganovića jedna do druge tri su kuće braće Keserović – Mirsada, Jasmina i Almira. Rodbinski su oni nepovezani s Alijom i iz njihove kuće nitko nije otišao ratovati pod zastavom Islamske države. Ova braća tomu se protive.

Otkako je lanjskoga prosinca netko prvi puta napao Beganovića, ni Keserovići nemaju mira.

– S prvim mrakom eto ti svakog dana i nama belaja. Il' neko lupa po prozorima i nožem para staklo, il' baca kamenje na kuću, il' baca petarde. Neki dan nam je u dvorištu aktivirana eksplozivna naprava. Najvjerojatnije je to bio dinamit – govore Keserovići.

Policiju su do sada zvali, računaju, četrdesetak puta. Ali pomaka u istrazi nema.

– Sve i jedan policajac odavde zna da će, kad dođe na posao, morati u smjeni doći k nama. Jedini trag koji su policajci mogli naći jest otisak čizme broj 46 u snijegu – kazuju braća te opisuju onoga tko im dolazi pod prozore gotovo svakoga dana između 17.30 i 2.30 sati kao muškarca visokog oko dva metra, koji preko odjeće ima navučenu maslinastu vojnu kabanicu s kapuljačom.

– Lica mu nismo vidjeli – kažu.

Tvrde Keserović da ni s kim nisu u zavadi, da nikome nisu dužni i da im ništa nije pošlo po zlu u poslu s PVC stolarijom, kojim se bave, pa kažu da ne znaju zašto netko svake večeri plaši i njih i njihovu djecu u dobi od osam mjeseci do 14 godina. Opovrgavaju glasine da im noću dvorištem tumara neki ljubomorni muž, a u nevjerici vrte glavom kad čuju da ima i onih koji misle da Keserovići napadaju sami sebe! Njihov su jedini "grijeh", kažu, dobri odnosi s imamom Beganovićem.

Imam ugasio profil na Fejsu

– Je l' to radi netko koga poznajemo, teško je reći. Ali jedne je večeri našeg cuku svezao za ogradu, da ne pali senzore. Ne možemo mi reći da ovo zastrašivanje ima ikakve veze s vehabijama ili bilo kim drugim jer to ne znamo. Istina je da su napadi na nas počeli nakon napada na efendiju, kojeg podržavamo otkako je ovamo došao prije 18 godina. Ako policija utvrdi da to ima veze jedno s drugim, prvi ćemo kazati da je tako. Ovako ne možeš reći da su vehabije. Jer što ako nisu? Samo ćemo ih navući na vrat – govore Keserovići vodeći nas oko kuće i pokazujući oštećenja po prozorima nastala za noćnih posjeta nezvana gosta.

Braća kažu da ih s imamom Beganovićem veže prijateljstvo i da su se upravo oni založili kod naroda kada su efendiju neistomišljenici još prije petnaestak godina htjeli protjerati iz ovog džemata.

– Skupljali smo potpise da on ostane. I bogami je ostao. Ista struja koja ga je željela istjerati prije pokušala je isto učiniti lani. Nije prošlo. Mi bismo opet stali uz Beganovića i skupili potpise za njegov ostanak – objašnjavaju Keserovići, koji su zbog noćnog posjetitelja zatražili i pomoć Federalne policije i SIPA-e i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS-a), čiji mandat u BiH traje već dva desetljeća.

– Radi sigurnosti svoje obitelji i vlastite, ne mogu ništa govoriti – kaže nam imam Selvedin Beganović koračajući od imamske kuće prema džamiji na podnevnu molitvu.

Otkako su zaredali napadi na njega, Beganović je dezaktivirao svoj profil na Facebooku, odakle je kritizirao radikale koji vrbuju mlade za odlazak na sirijsko i iračko bojište. Morao je to učiniti, doznajemo, na zahtjev Islamske zajednice iz čijih je redova više puta naglašeno da osuđuju svaki oblik terorizma i da vjera nikako ne smije biti krinkom za nasilje. Bosna i Hercegovina prošle je jeseni donijela zakon kojim svojima državljanima zabranjuje odlazak na inozemna ratišta, propisavši za neposluh kaznu do deset godina zatvora. Veliki muftija Islamske zajednice BiH Husein ef. Kavazović išao bi i korak dalje pa kaže da onima koji odlaze ubijati u bijeli svijet treba oduzeti i državljanstvo. Dolaze sve te vijesti i do Hasibe Kantarević iz Glinice kod Vrnograča čija je kći Elvira prije više od godinu dana ostavila muža Salahudina Balića i djecu u dobi od četiri i 12 godina i otišla u Siriju.

– Moja je Elvira bila dijete za poželjeti, vrijedna da ne možeš ni zamisliti. Nju i još dvoje djece sama sam podigla, njihov je otac poginuo u ratu. Krenula je u srednju školu za kemijskog tehničara, ali ju je napustila zbog deset godina starijeg Salahudina. I sad da se ovo dogodi. Znam samo da mi je žao mog djeteta. Jednog se dana javila i samo kazala da je u Siriji. Udala se i prije četiri mjeseca rodila sina. Kako se zove, ja ne znam. Ne znam ni tko joj je čovjek ni je li ona promijenila ime. Javlja mi se, kaže mi da je dobro. Vidjela sam je i preko interneta. Kosa joj je još uvijek duga i crna, nije se prekrila – kaže nam Hasiba o svojoj 31-godišnjoj kćeri.

Nakon Elvirina odlaska policija ju je, kaže, ispitivala je li kći k njoj dolazila s Bilalom Bosnićem.

– Pitali me za njega, a ja ne mogu kazati da sam ga vidjela kad nisam. Ne znam s kim je Elvira otišla, tko joj je pomogao. Znam da, kad je dolazila k meni, nije išla na Fejs i dogovarala se s tim ljudima. Što god da je radila, dobro je to skrivala. Taj će internet, kažem ti, pokvariti mnogi narod. Ja se zbog svega ponekad zavučem u ćošak i plačem. Daj bože da se Elvira vrati, da s njom opet popijem kafu. A možda ju nikada više neću vidjeti – govori Hasiba Kantarević uvjeravajući nas da ne zna u kojem se gradu Elvira nalazi.

– Kad može, ona se meni javi. Ja njezina broja nemam – kaže majka.

Elvira Karalić javlja se djeci koju je ostavila u Poljicama, selu pet kilometara udaljenom od onog u kojem je odrasla. Javlja se i nekim prijateljicama, mati Hasiba kaže da je jednoj poslala fotografiju sina rođenog u Siriji. Vrijeme će pokazati hoće li koja od žena s kojima je u kontaktu otići za njom.

Ne zna je li njezina kći poznavala nekoga od mladića koji su iz ovoga kraja otišli u Siriju i Irak. Ne zna ni je li upoznala u Siriji nedavno ubijenog Suada Šabića, 26-godišnjaka iz Bosanske Bojne, zaselka u kojem su prošle godine Bilal Bosnić i njegovi pristaše kupili desetak posjeda. Nalazi se to selo na samoj granici s Hrvatskom pa nam zato jedan Kladušanin kaže:

– Vehabije nisu moj problem. Nisu ni problem BiH. Eno vam ih na granici. Oni su problem Hrvatske. I Europe. Zar to nitko ne vidi?