U čemu je 'ljepota' slučaja suca Kovačića

U kontekstu razotkrivanja kriminalne družine na zagrebačkom trgovačkom sudu, nije zgorega podsjetiti nadležne pravosudne vlasti da u Hrvatskoj postoji doktor za stečajeve. Ne, on ne liječi bolesne tvrtke, zapale u spiralu insolvencijskog beznađa, ta uloga u pravosudnom sustavu namijenjena je onima koji su na vrhu političke piramide. On samo promatra, bilježi i uspostavlja dijagnozu, koju nitko ne želi čuti.

Da su podaci koje je na osnovi rada Domagoja Sajtera, profesora Ekonomskog fakulteta u Osijeku, pod nazivom “Stečaj: okvir za malverzacije ili za namirenje vjerovnika i rehabilitaciju povjerenja”, analizirao doktor ekonomskih znanosti Vencel Čuljak  bio prije na stolu ministra pravosuđa, inspekcijski nadzor rada trgovačkih sudova, koji je ovih dana najavio ministar Ivan Malenica, bio bi proveden odavno, a slučajevi poput ovog u čijem je središtu stečajni sudac Mihael Kovačić i dvoje stečajnih upravitelja ostali bi u sferi fikcijskog scenarija za neku krimi-seriju. Prema tim podacima u Hrvatskoj je u razdoblju od 17 godina zprovedeno više od 14 tisuća stečajeva sa stečajnom masom u iznosu od 112,4 milijarde kuna te je za 250 stečajnih upravitelja isplaćeno 6,8 milijardi kuna bruto naknada.

Ovako imamo slučaj u kojem je jedna mala i zatvorena, ali interesno i krvno povezana grupa, poput minijaturne varijante čuvene napuljske camorre, punih 12 godina novac s razvalina raznoraznih poduzeća transferirala u svoje privatne džepove.

Da se razumijemo, tih tridesetak milijuna kuna u jedinici vremena i podijeljeno na broj osoba u kriminalnom lancu suca Kovačića kikiriki je u usporedbi s iznosima koji se spominju u zvučnijim korupcijskim aferama kojima Hrvatska ne oskudijeva. Ekipa suca Kovačića, barem po onome za što je tereti USKOK, nije maznula ni upola onoga što je bivši premijer sam za sebe utržio nakon samo jednog ručka. Ilegalna zarada „la famiglie“ sa zagrebačkog trgovačkog suda čak je i manja od iznosa što ga je nekadašnji čelni čovjek Hrvatske gospodarske komore, vrsni lovac na egzotičnu divljač i predsjednički kandidat navodno spremio sa strane.

„Ljepota“ slučaja Mihaela Kovačića leži u činjenici da je punih dvanaest godina s pozicije suca neopaženo izvrgavao ruglu pravosudno-trgovački sustav i u neizbježnom zaključku da sudove i suce nitko ne kontrolira.

Prema spoznajama doktora Sajtera, tijekom 17 godina u Hrvatskoj je provedeno više od 14 tisuća stečajeva sa stečajnom masom u iznosu od 112,4 milijarde kuna. Kada se tome pridodaju podaci Svjetske banke, prema kojima vjerovnici u hrvatskim stečajevima u prosjeku ne uspiju naplatiti ni trećinu svojih potraživanja, pitamo se kamo je isparilo 68 milijardi kuna imovine koja se u nekom trenutku našla u stečaju. Odgovor na to pitanje zasad nitko ne nudi.

Zgodan je i Sajterov podatak da je tih 14 tisuća stečajeva vodilo 250 stečajnih upravitelja koji su na njima legalno, putem propisanih naknada, zaradili ukupno 6,8 milijardi kuna bruto. Zanimljivo je da je tih 250 stečajnih upravitelja i 14 tisuća stečajnih postupaka u 17 godina nadziralo samo 50 sudaca. Sajter ide i dalje pa tvrdi da stečajni upravitelji nemaju obvezu podnositi detaljne troškovnike postupka, a tijekom istraživanja došao je i do sljedećeg zaključka: ako se nakon zaključenja stečaja naknadno pronađe neka imovina dužnika, prihodi od njezina unovčenja najčešće se isplaćuju stečajnom upravitelju kao nagrada, rjeđe vjerovnicima.

Sajterovo upozorenje na stvaranje stečajnih hobotnica nitko dosad nije uzimao za ozbiljno. On je proučavajući stečajnu praksu ukazao i na česte modele kojima se upravitelji služe kako bi namagarčili vjerovnike. Ako vjerovnici nisu zadovoljni radom stečajnog upravitelja, piše Sajter, i on bude smijenjen, no novi stečajni upravitelj često za bliskog suradnika uzima upravo prethodnog upravitelja. Sajter smatra i da je malo vjerojatno da su stečajni suci potpuno neupućeni u nekorektna postupanja upravitelja.

Dakako, pogrešno bi bilo tvrditi da većina stečajnih postupaka ima kriminalnu premisu te da je zakonski i pravni okvir platforma koja omogućuje neometane i česte malverzacije u insolvencijskoj praksi. Međutim, s nebesa je jasno vidljivo da tu nešto ne štima i da pokvareni kotačić stečajnog stroja u Hrvatskoj nije od jučer. Na to ne ukazuju samo slučajevi suca Kovačića ili sutkinje Malenice i stečajnog upravitelja Pere Hrkaća već i niz nikad dokazanih primjera iz svakodnevnog života poduzetnika koji nisu došli pod svjetla pozornice i pasku USKOK-a, a koji smrde nadaleko. Uostalom, o hrvatskom pravosuđu svake godine svjedoči istraživanje Svjetske banke i ljestvica Doing Business koja svakog potencijalnog investitora upozorava na grbav teren na koji će naići misli li poslovati u Hrvatskoj. Upravo Svjetska banka Hrvatsku smješta na dno ljestvice prema prosječnoj duljini trajanja stečajnih postupaka, načinu na koji se upravlja imovinom poduzeća i efikasnosti naplate vjerovnika u tom postupku. Na vrhu piramide su suci trgovačkih sudova kojima stečajni upravitelji odgovaraju, na dnu hranidbenog lanca su oni zbog kojih čitav sustav postoji – vjerovnici. Sasvim dovoljno da državni kontrolori dublje zaoru u rad sudova.