Dodjela MTV-jevih nagrada potpuno je razgolila, osim nekoliko izvođačica, i činjenicu da spadamo u nadasve vizualnu vrstu koja tridesetak godina muziku isključivo gleda. To što su dvije sirotice odlučile senzacijom nagosti pretrčati manjak sadržaja danima je punilo medije. No, rock and roll to više nisu dvije gitare, glas i bubanj.
Zaglavljeni u sadašnjosti
Ono što se nekada zvalo rock koncertima, danas je potpuni blockbuster, vizualna senzacija u kojima se treba utopiti fascinacija svih koji su spremni dati najmanje 50 eura za gledanje navodne svirke. Ako tome dodate još desetak MTV programa i njihovih derivata, postaje potpuno jasno zašto se pjesme već u startu rade s televizičnim preduvjetima pa nije daleko dan kada će se najprije snimiti spot, a tek onda skladati pjesma. Malo su se stvari okrenule pa malo tko danas u spotu traži glazbu, nego od glazbe uglavnom očekuju spot. Očekivanja su prokleta stvar. Ona su roditelji predrasuda, a one su pak ljubavnice manipulacija. Sve je to vrtnja u krug, u ritmu glazbe koja čeka svoj vizualni identitet u slici budućnosti na kojoj bi trebao ostati naš pečat. Međutim, taj otisak je nekako bljedunjav, kompromitiran odstupanjem njegove izvedbe od prijašnjih očekivanja. Mi nismo superiorni izazovima koji stoje pred nama, a nismo ni skrušeni pred spoznajom svoje nesavršenosti. Rastrgani istovremenom bahatošću i poniznošću u odnosu na montirane autoritete pretvaramo se u lakomislene konzumente sadašnjice. I tu ostajemo zaglavljeni, podatni za nastupe spasitelja i proroka, za slatkorječive, nesadržajne reformatore, vođe, gospodare sudbina, društvene nadriliječnike, sve one koji će nas podijeliti i upotrijebiti za vlastitu dobrobit. “Sve će se u ovom svijetu promijeniti kada shvatimo da smo MI, svi MI, i da nema tu nikakvih razlika bez obzira ne kulture i jezike i da stvari koje nas dijele, poput religije, treba mijenjati.” Slobodnija je interpretacija misli koje je nedavno izrekao ne papa Franjo, nego John Lydon ili vam Johnny Rotten, prvi glas Sex Pistolsa. Što se mene tiče, Rotten je zbog ove izjave, i svega napravljenog u životu, papa crkve u koju bih se ja išao moliti. Jer religija danas doista jest medij podjela i cement nepromjenjivosti sustava i to zato jer je “puk smatra istinitom, filozofi podjednako lažnom, a javni službenici podjednako korisnom. Bez obzira na pomodno bezvjerje koje prevladava u ovo doba, dovoljno su poštovani interesi svećenstva... koji su pristajući odigrati ulogu u kazalištu praznovjerja, pod svećeničkim odorama skrivali bezbožničke osjećaje”. Tako je Edward Gibon pisao o Rimu. Paralele su očite.
Bog kao šef stranke
Religija je, dakle, novčarsko-politička igra u kojoj smo Boga sveli na razinu šefa političke stranke oko kojeg se dodvornički tuče nekoliko frakcija u borbi za kontrolu članarina i stranačke blagajne. Nismo se udostojali čak ni smisliti valjana opravdanja za to obezboživanje Boga. Zato sve mudre misli novog pape ostaju mrtvo slovo na papiru, ako iz korijena ne promijeni stvar. Ili je i on samo doveden da bi se stvaranjem privida promjene izbjegla promjena sama. Kao što je to napravljeno i u SAD-u gdje je izbor sadašnjeg predsjednika očito više bila stvar pigmentacije. I nakon “garavijeg” šefa države, Amerika očito neće biti ništa manje crno-bijela. Papa ima vrlo jednostavan izbor; ili nastaviti ovako i potvrditi da je fatamorgana promjene ili srušiti sadašnji hram do temelja i na tom mjestu, kao i njegov nešto poznatiji prethodnik, podići novu crkvu u samo tri dana. Nije to nemoguć graditeljski pothvat, pogotovo jer doba vapi da se promijeni i da moralna os ponovno odredi rezolutne koordinate dobra i zla, a ne da titra negdje između. Za običnog je čovjeka nesnosno to što živi u ultravizualnom vremenu pa mu se slike a priori nameću, što je efikasno oružje za ubijanje mašte. Nama su naši bogovi nezamislivi zato jer nam je jasno dano do znanja tko su ti pred kojima se mora padati na koljena i moliti. Zato je Rotten u pravu kada tvrdi da čovječanstvo i može imati samo jednu stranu. Svako odstupanje od toga je manevar za bijeg od slobode u jednakosti i od jednakosti u slobodi, modusi da nas se iznova dijeli. To neće, osim radikalnim potezima, promijeniti ni papa Franjo ma koliko slatkorječiv bio, ni Obama ma koliko bio crn.